Kako bismo Vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Više informacija ili zatvori obavijest.

Smrt alpske kombinacije

Smrt alpske kombinacije
Foto: EPA
Foto: EPA

Lagano umirem, u tvome sjećanju. Topim se, nestajem, k'o snijeg u proljeću. Recimo da bi tako zvučala nekakva personificirana melodrama u koju je ukomponirana spomenuta uspješnica ITD Banda te u kojoj glavnu ulogu tumači još neko vrijeme egzistentna skijaška disciplina – alpska kombinacija. Odnosno, možda je bolje reći tragedija, sudeći po sudbini ovog nekoć cijenjenog, a danas sporednog lika u zbirci djela zvanoj Svjetski skijaški kup.

Naravno da Miroslav Rus nije u glavi imao tamo neke skijaške discipline dok je pisao ljubavne stihove, no refren ove pjesme slikovito dočarava što će se, u sljedećih nekoliko godina, vrlo vjerojatno dogoditi s najstarijom disciplinom u alpskom skijanju. Ovaj sport na olimpijskim igrama pojavio se davne 1936. godine, a kombinacija, u obliku jedne vožnje spusta i dvije slaloma, bila je jedina disciplina u kojoj su se tada dijelila odličja.

Pojavom veleslaloma pedesetih godina prošlog stoljeća, prva verzija kombinacije je nestala na skoro četiri desetljeća. U tom vremenu, skijaši su dobivali FIS-ove medalje u sklopu svjetskih prvenstava, ali ne i olimpijskih igara, za najbolje kombinirano vrijeme u spustu, veleslalomu i slalomu. Svoj povratak u ranijem obliku, kombinacija je zabilježila na Olimpijskim igrama u Calgaryju, gdje je izvedena kao zasebna utrka i od tada je dio Svjetskog kupa.

Još od tada, ovu zahtjevnu disciplinu prate problemi. U njoj nastupa manji broj natjecatelja nego u bilo kojoj drugoj alpskoj disciplini. FIS je to pokušao popraviti uvevši superkombinaciju (kasnije preimenovanu u alpsku kombinaciju), koja se sastoji od skraćenog spusta ili superveleslaloma i jedne vožnje slaloma (u pravilu s lakšom postavom staze), no bez većih uspjeha. Iako se broj natjecatelja povećao, sam format ostao je nedovoljno atraktivan za širu publiku. U prijevodu, kako to je prije nekoliko godina objasnio Bojan Koprivica, problemi su, naravno, financijske prirode.

Primjer kategorizacije onih koji se odluče na sudjelovanje u alpskoj kombinaciji prikazan je u jednostavnom Vennovom dijagramu.

Slika 1 od 1.

Crveni krug predstavlja one koji pripadaju samom svjetskom vrhu u spustu ili slalomu i oni se najčešće bore za Veliki kristalni globus. S druge strane, u plavom krugu nalazi se grupa skijaša koji nisu među najboljima niti u jednoj od četiri glavne discipline, ali su dovoljno dobri da u kombinaciji osvajaju značajan udio bodova, a ponekad i da ostvare plasman na pobjedničko postolje.

Ovaj smeđi dio, gdje se krugovi preklapaju, sadrži tip natjecatelja koji je gotovo izumro. To su tzv. all-rounderi, svestrani pojedinci koji skijaju sve discipline, no takvi su danas, posebice u muškoj konkurenciji, prava rijetkost. Skijašice su ove sezone na tom području u solidnoj poziciji jer je Mikaela Shiffrin postala konkurentna za najviša mjesta i u spustu te superveleslalomu. Uz nju u svim disciplinama bodove je osvojila i mlada Michelle Gisin, a još nekoliko skijašica skija po tri glavne discipline.

Danas smo, više nego ikad, svjedoci specijalizacije skijaša na dvije discipline. Nekolicina još s kakvim-takvim uspjehom skija i tri, ali trenutno ne postoji natjecatelj koji vozi „kompletan program“. Takvo nešto, još donedavno, nije bio slučaj.

Najveća nagrada ili bar ona koja ima najveću težinu u skijanju jest Veliki kristalni globus. Dobiva ga onaj skijaš koji tijekom sezone skupi najviše bodova u svim disciplinama. Po nekoj logici, ukupni pobjednik Svjetskog kupa je najkompletniji i najsvestraniji skijaš, onaj koji može gotovo jednako uspješno ispetljati slalomske zavrzlame na strmini u Adelbodenu kao i svladati Hundschopf i Kernen-S u Wengenu. Ili bi barem tako trebalo biti.

Marcel Hirscher već sedmu sezonu zaredom grabi prema toj velikoj nagradi. Uspostavio je neviđenu dominaciju u slalomu i veleslalomu, proslavivši nedavno 50. pobjedu u karijeri. Prema mnogo čimbenika, on je u ozbiljnoj utrci da postane najveći skijaš svih vremena, ako već nije. No, Marcel Hirscher vjerojatno nikada neće imati toliko pobjeda u svim disciplinama kao Bode Miller (teško da će uopće ostvariti pobjedu u spustu), toliko olimpijskih medalja kao Kjetil Andre Aamodt, niti će spoznati kakav je osjećaj osvojiti i Streif i Ganslern, kao Marc Girardelli.

Sva trojica bili su i sjajni kombinatorci. Osvojili su zlato u toj disciplini i na svjetskom prvenstvu i na olimpijskim igrama (osim Girardellija, koji zbog komplikacija s državljanstvom nije nastupao na ZOI 1980. i 1984.). Tako možemo zaključiti da je upravo alpska kombinacija najbolji pokazatelj svestranosti skijaša. Stoga, odgovor na pitanje je li Hirscher najveći svih vremena indirektno ovisi o tome koliko valoriziramo kombinaciju kao temeljnu disciplinu u alpskom skijanju.

Promatrajući sportski svijet, ali i društvo u cjelini, odgovor je očit. U nebesa smo dizali Usaina Bolta zbog dok je rušio rekorde na 100 metara, a spavali smo dok su to činili Roman Šebrle i Ashton Eaton u deset puta težoj disciplini. Sjećate li se da su Kenenisa Bekele i Tirunesh Dibaba uživali takav zvjezdani status kao i Jamajčanin nakon svojih pobjeda? Ni ja. No dobro, ne moramo pridavati preveliku važnost ovim pitanjima u sportu. Sport nas ionako ne može naučiti ono što nas na svu sreću ući obrazovni sustav - da je bitno odrasti u kompletne i svestrane pojedince definiranih životnih vrijednosti, a ne u podobne pretendente na pozicije ili fah-idiote.

U takvom svijetu, alpska kombinacija je snijeg u proljeću. Malo tko za nju mari, po njoj gaze i većina samo čeka da nestane. Doduše, obzirom na sve češće blage zime kod nas, ona je snijeg u bilo koje doba. Neki će to pripisati sve osjetnijim klimatskim promjenama, no ne dajte se zavarati. Globalno zatopljenje je ionako samo fake news.

Izdvojeno

  • Sportnet Klub
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!