Ostali sportovi

Rukometna reprezentacija perjanica je hrvatskog sporta, a London je nova prilika za povijest

Piše:Damir Žbulj • petak, 27.07.2012.
Rukometna reprezentacija perjanica je hrvatskog sporta, a London je nova prilika za povijest
Foto: Davor Sajko

Hrvatska rukometna reprezentacija ponos je hrvatskog sporta. Kroz posljednjih 20-ak godina od samostalnosti naviknuli su nas na odličja, no, posebnu težinu imaju ona s Olimpijskih igara, gdje za njih vrijedi poslovica ili zlato ili ništa...

Naravno, poslovica je izmišljena, ali ona ipak u potpunosti odgovara istini, jer hrvatski rukometaši na olimpijskim turnirima na kojima su nastupali osvojili su jedno četvrto mjesto te dvije najsjajnije medalje, koje su u potpunosti obilježile Igre u Atlanti i Ateni. Bile su to naime, tada jedina osvojena zlatna odličja hrvatskih sportaša s tih ljetnih Olimpijskih igara.

Rukometašima je pošlo za rukom osvojiti i prvo, povijesno zlato za Hrvatsku od njene nezavisnosti, što će se bez obzira na sve kasnije titule, medalje, uspjehe, posebno pamtiti i doslovno zlatnim slovima ostati upisano u povijest hrvatskog sporta.

Hrvatska, baš kao poput bivših Sovjetskog Saveza ili SFR Jugoslavije, ima po dvije zlatne medalje s Olimpijskih igara. Treća sreća ne može se osmjehnuti bivšim državnim zajednicama, ali može Hrvatskoj, koja bi se tako izdvojila na vrhu liste najuspješnijih rukometnih olimpijskih reprezentacija u povijesti.

No, svako novo nadolazeće sportsko natjecanje prilika je i za podsjetnik na slavne i uspješne dane, kojih je srećom bilo i kojih se uvijek lijepo prisjetiti kako bi bili inspiracija za nove podvige.

Zlatna Atlanta

Čast da se u knjige hrvatskih sportskih uspjeha upišu kao osvajači prve zlatna olimpijske medalje pripala je rukometašima, predvođenim legendarnim, danas nažalost pokojnim, Velimirom Kljaićem.

Hrvatska rukometna reprezentacija tada je najavila veliki uspjeh, europskom portugalskom broncom iz 1994. godine te svjetskim islandskim srebrom 1995. godine. Kao uvod u Olimpijske igre, na Europskom prvenstvu u Španjolskoj, nije ostvaren dobar rezultat, a fantastično generaciju rukometaša u pet do 12 preuzeo je trenerski majstor Kljun, koji je vjerojatno jedini u tom trenutku mogao stati na kraj svim tim osebujnim karakterima te ih ujediniti u ostvarenju najvišeg cilja - osvajanju zlatne medalje.

Jedino ih je on mogao uvjeriti da na terenu pokažu da su najbolji, kao što su zaista i bili.

"Trener sam ne može ništa napraviti. Treba imati pojedince, koji hoće i žele, a ne one koji moraju i to sam ja postigao s tom momčadi. favoriziranih i onih koji imaju neki bonus, to u ovoj momčadi ne postoji. Svatko ima šansu da se iskaže, to je jedna zdrava konkurencija," govorio je Kljaić za vrijeme olimpijskog turnira i otkrio: "Ti dečki su bili prije malo razmaženi, možda i iskvareni, ali svaki od njih je u duši sportaš i pokazali su na ovom turniru da su pravi."

"Tu je bilo dosta savijanja kičmi, ukora, ali i puno razgovora i na kraju se vidjelo kako smo svi profitirali radi toga i meni je nevjerojatno drago zbog ove generacije," zaključio je tada Kljaić, koji je pojasnio i koje su metode bile potrebne da se takva fenomenalna skupina, pomalo i prgavih, svojeglavih igrača, stavi pod zajednički barjak.

Hrvatska je tada imala vjerojatno najboljeg svjetskog igrača tog vremena Patrika Ćavara, na vratima vrhunskog Valtera Matoševića, ali i Venia Loserta, koji je tada dolazio na veliku scenu, a danas je hrvatski stjegonoša na otvaranju londonskih Igara, 16 godina kasnije. Bili su tamo i Neno Kljaić i Božidar Jović, Zlatko Saračević i virtuoz Irfan Smajlagić, zlatni su bili i sadašnji hrvatski izbornik Slavko Goluža pa Zoran Mikulić, Valner Franković, Vladimir Šujster, Bruno Gudelj, Vladimir Jelčić, Alvaro Načinović, Goran Perkovac i još uvijek neprežaljeni Iztok Puc, koji nas je lani prerano napustio.

Uz uvjerljivi, teški neugodni poraz od Švedske, hrvatski rukometaši očekivano su svladali Amerikance i Kuvajćane, dok su Rusi i Švicarci pali u dramatičnim završnicama. U polufinalu je Francuze pregazila gusjenica, uzvrativši za poraz iz islandskog finala godinu dana ranije, dok je nevjerojatna priča zaključena okršajem s tada neprikosnovenim Šveđanima, koji su se smatrali veliki favoritima te su očekivali kako će ponoviti predstavu iz prve faze natjecanja, stići do uvjerljive pobjede i lagano staviti zlatnu kolajnu oko vrata...

No, podcijenili su snagu hrvatskog rukometa! Kakva je to samo utakmica bila, a bio ih je stvarno užitak gledat...

Atena, bez problema

Novi uspon hrvatskog rukometa stigao je 2003. godine i novom generacijom zlatnih rukometaša, koji su proigrali pod vodstvom jednog i jedinstvenog, Lina Červara. Bila je to u Ateni neopisiva lakoća pobjeđivanja hrvatske rukometne reprezentacije koja je samo nastavila niz sa Svjetskog prvenstva iz Portugala godinu dana ranije.

"Sretan sam, ponosan na ove dečke. Svi im se moramo pokloniti. Ovo je njihova zasluga. Nadam se da su svi Hrvati sretni, nadam se da u domovini slavi. Bili smo bolji od Nijemaca, dokazali smo da smo najbolji iako nam mnogi nisu vjerovali prije početka Olimpijskih igara," u svom je stilu još tada govorio Lino.

Uvod u Olimpijske igre nije bio savršen, Hrvatska je ostala bez europske medalje u Sloveniji, ali to kao da je probudilo dodatni inat u glavama Červarovih odabranika.

Osam od osam, bio je učinak odigranih utakmica i ostvarenih pobjeda na kraju olimpijskog turniru, prije nego što je zasvirala hrvatska himna na dodjeli novog zlatnog odličja.

Island, Slovenija, Južna Koreja, Rusija i Španjolska nisu imale odgovor na hrvatsku igru u skupni, dok su u četvrtfinalu redom padali Grci, Mađari te na kraju, mušterija generacije, Nijemci.

Hrvatska je i tada imala najboljeg na svijetu u svojim redovima, Ivana Balića, a dominaciju svjetskim rukometom potvrdili su Pero Metličić, Blaženko Lacković, Davor Dominiković, Mirza Džomba, Nikša Kaleb, Denis Špoljarić, Goran Šprem, Drago Vuković, Vedran Zrnić, Igor Vori, Valter Matošević, Vlado Šola, ali i Venio Losert, kojemu je to bilo drugo igračko zlatno odličje, baš kao i sadašnjem izborniku Slavku Goluži, koji će imati čast, ali i obvezu nastaviti tamo gdje su Velimir Kljaić i Lino Červar stali i kao predvodnik hrvatske rukometne reprezentacije pokušati ostvariti najveći mogući sportski cilj - osvojiti zlatnu olimpijsku medalju.

Bilo je to rukometno savršenstvo na terenu grčkog olimpijskog borilišta...

Londonsku olimpijsku povorku ponovno predvode rukometaši

Nošenje zastave na otvaranju Olimpijskih igara sigurno je najveće priznanje, koju sportaš neke zemlje može ostvariti izvan svog borilišta.

Slika 1 od 1.
Foto: EPA

Nakon što je hrvatski stijeg prije četiri godine u Pekingu ponio Ivano Balić, hrvatsku delegaciju tartan stazom londonskog Olimpijskog stadiona predvodit će ponovno još jedan rukometaš, što je dovoljan pokazatelj koliko je ovaj sport uklopljen u samu srž hrvatskih olimpijskih uspjeha. Veniju Losertu ovo će biti četvrti nastup na Igrama, a okitio se ovaj 36-godišnjak i s dvije zlatne medalje, a ovo će mu biti vjerojatno posljednje Olimpijske igre.

No, nije Losert jedini koji je u London stigao u misiji završne prilike generacije za osvajanje još jedne olimpijske medalje. U Ateni su bili u naponu snage, a sada se od Balića, Lackovića i Vorija pa čak i Vukovića očekuje da iskustvom pomognu nadolazećoj novoj generaciji na putu ostvarenja njihovih snova.

Generacija koja je bila na okupu u Pekingu već je polagano na svom zalazu, u krugu Olimpijaca ostali su još Alilović i Losert, Vori, Lacković, Balić, Vuković, Duvnjak i Horvat. Metličića, Dominikovića, Tončija Valčića, Sulića, Džombe, Šprema ili Vukića, koji su bili sastavni dio rukometne družine prije četiri godine, više nema u krugu reprezentativaca, međutim, naravno, nove i mlade snage već su stigle na veliku scenu.

Trijumviratu senatora - Baliću, Lackoviću i Voriju, koliko god da bismo ih željeli gledati na terenu, uživajući u njihovim majstorijama, nadolazeće Igre bit će izgledno i posljednja prilika uspon na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja, čime bi se na najbolji mogući način zaokružilo fantastično proteklo desetljeće hrvatskog rukometa.

Slika 5 od 5.
Foto: Marlon Janiček

Izbornik Slavko Goluža od Červara je preuzeo već pomlađenu reprezentaciju, uveo je još pokoje novo ime u nju, napravio solidan rezultat u Švedskoj prošle godine, uzeo europsku broncu ove godine u Srbiji te se, bez obzira na skromne njegove najave, od Hrvatske i u Londonu može očekivati jedan kvalitetan rezultat.

Hrvatska, kao što je to imala u vrijeme osvajanja zlatnih olimpijskih medalja prije 16 pa prije osam godina nema u svojim redovima najboljeg rukometaša svijeta, ali ima ali ima jednu vrhunsku rukometnu družinu koja je spremna i za medalju, čak i onu najsjajniju.

Na vratarskim pozicijama nalaze se Mirko Alilović i Venio Losert, koji je dio pripreme propustio zbog rupture mišića i ozljeda, a iako je izbornik ne jednom kazao kako "liječenja na pripremama neće biti" te kako će u London ići samo oni zdravi i koji izdrže cijele pripreme, stjegonoša je dobio mali popust pa se Goluža vjerojatno nada kako će mu to Losert izvedbama na Igrama višestruko vratiti. Vratari su možda i slabija točke hrvatske rukometne reprezentacije, gledajući njihovu formu kroz proteklih godinu, godinu i pol dana, no, oni su čudne biljke i trenutak inspiracije je dovoljan da odrade svoj posao na najvišoj svjetskoj razini. Kvalitetu imaju, samo ju treba pokazati na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Slika 3 od 3.
Foto: Dario Dodić

Hrvatska krila fantastična su i sigurno jedna od glavnih prednosti Golužina sastava. Lijevo je Manuel Štrlek, koji je u ovom trenutku sigurno napadački jedan od najatraktivnijih i najpotentnijih igrača na toj poziciji. Njegov repertoar rješenja kojima nadmudruje suparničke vratare je nevjerojatan, a njegov izostanak zbog ozljede u samoj završnici proteklog Eura u Srbiji bio je nenadoknadiv i njegov doprinos definitivno je nedostajao da Hrvatska možda i stigne do vrha. Njegov kolega na poziciji je Ivan Ninčević, momak koji je u reprezentaciju stigao potiho, koji nije u cvijetu mladosti, ali koji je godinama u njemačkoj Bundesligi jedan od najcjenjenijih igrača, sudionik njemačkih All-Star utakmica. Njegov problem je što u reprezentativnom dresu ne pokazuje sve svoje kvalitete koje iz tjedna u tjedan pokazuje u dresu berlinskih Lisica. London je njegova velika prilika.

Na desnoj strani Hrvatska ima nešto najbolje što nudi svjetski rukomet. Ivan Čupić na nevjerojatan, i samo njemu poznat način, ostao je bez prošlih Igara u Pekingu, kada je u nezgodi ostao bez dijela prsta. U Londonu će biti olimpijski debitant, a iako je iz Bundeslige otišao u poljski Kielce Čupić je sigurno jedno od najubojitiji desnih krila svijeta, a što je podjednako važno, odlične je igre u obrani. Njegov kompanjon na desnoj strani je kapetan i vođa hrvatskog prvaka CO Zagreba Zlatko Horvat. Zlaja je protekle sezone bio, do same završnice Lige prvaka, njen najbolji strijelac, ali osim velikog broja postignutih pogodaka, Horvata je prošle sezone krasio i visok postotak realizacije. Četiri godine je iskusniji, zreliji, pametniji, u vrhunskoj je formi odradio čitavu proteklu sezonu pa Goluža s krilima ima samo slatke brige.

Olimpijsko pravilo da se na težak rukometni turnir može povesti samo 14 igrača (plus jedna rezerva), donijela je brige u stožer reprezentacije, a možda po uzoru i na Červara, Goluža se u London odlučio povesti samo jednog pivota. Igor Vori, kapetan je ekipe, obrambeni, ali i napadački stup i oslonac igre. Sezona iza njega u Njemačkoj je gotovo za zaborav, u HSV-u nije briljirao, no, Vori je nevjerojatno zahvalan igrač, a reprezentativni dres je nešto sasvim drugo od klupskog. Goluža je kocku bacio, povevši na put samo jednog kružnog napadača, ali možemo biti sigurni da će Igor Vori biti jedna od najjačih hrvatskih karika.

Ivano Balić sinonim je za rukomet u posljednjih desetak godina, a njegova igra, potezi krase bilježnice mnogih svjetskih trenera, koji su pokušali od svojih igrača napraviti njegove kopije.

Još uvijek im nije uspjelo. Iako je Balić već polako (rukometnim) godinama, još uvijek je majstor, meštar, maestro u punom smislu te riječi za sve sudionike rukometnog turnira, Njegovim imenom, za vrijeme trajanja Olimpijskih igara, obilježena jedna od stanica londonskog metroa, što je posebna čast i za njega, za rukomet, ali i za Hrvatsku.

Slika 4 od 4.
Foto: Dario Dodić

London je vjerojatno njegova posljednja prilika za novu zlatnu olimpijsku medalju i bio bi to stvarno jedan lijepi kraju ove ljubavnog trokuta između Balića, rukometa i hrvatskih navijača, kada bi se to na kraju i ostvarilo. Dirigentska palica rukometne reprezentacije već je dio vremena i u rukama Domagoja Duvnjaka, moderne rukometne zvijezde, koji možda nije isti tip igrača poput Balića, ali koji je igrajući rame uz rame s najvećim, sigurno naučio više od svih trenera koji su ga vodili u njegovoj kratkoj, ali i uspješnoj karijeri.

Goluža na vanjskim pozicijama ima na raspolaganju još i Dragu Vukovića, koji je već i reprezentativni veteran, Jakova Gojuna, koji je dobru sezonu u CO Zagrebu naplatio transferom u Atletico Madrid, gdje će u stvari tek razviti svoj rukometni veliki potencijal. Marko Kopljar prikazao je fantastičan napredak u posljednjih godinu dana, individualna priznanja zaslužio je i na proteklom Euru, gdje je ponio titulu najboljeg desnog vanjskog igrača turnira. Hrvatska javnost još uvijek mu ne vjeruje u punom smislu te riječi, ali Kopljar svojim igrama u posljednje vrijeme dobiva sve više simpatizera, a možda će upravo on nakon Olimpijskih igara biti jedan od vaših junaka. Goluža još može računati i na Denisa Buntića te Damira Bičanića, koji će dobiti svoj dio minutaže, no što je još važnije Goluža ima na raspolaganju zdravog Blaženka Lackovića, vjerojatno i najboljeg i najvažnijeg hrvatskog topnika, koji je u stanju probiti i najbolje svjetske obrane, vratare i to raditi u serijama. Ako će se protivnici bojati hrvatske vanjske linije, onda će priliku za igru imati i Balić i Vori, ali i hrvatska krila.

Raspoloženi šuteri, uz već poslovično čvrstu hrvatsku obranu, bit će ključ uspjeha rukometaša na londonskim Olimpijskim igrama.

Slika 2 od 2.
Foto: Davor Sajko

Hrvatska se u Londonu našla u skupini sa Srbima, koje na neutralnom terenu čeka revanš za beogradsku Arenu, sa Španjolcima, Dancima, a uz Mađarsku, koja je u pripremnim utakmicama prikazala zavidnu formu, tu je još i neugodna Južna Koreja sa svojim specifičnim, brzim stilom, s kojim se europske ekipe ne sreću često i s kojim gotovo redovito Hrvatska ima problema. Skupina je zanimljiva, ali što je na papiru osnovna skupina teža to bi trebalo biti lakši put preko četvrtfinala a prema medalji. Naravno, ako Hrvatska odmah ne naleti na Francuze. Uz njih, kao mogući protivnici u knockout fazi ističu se još i Island, Švedska i Tunis, dok će Velika Britanija i Argentina vjerojatno svoj nastup zaključiti u skupini.

Nemjerljivo je što je sve hrvatska rukometna reprezentacija pružila u promociji ovog sporta, ali i što je sve u proteklih 20-ak godina od hrvatske neovisnosti pružila svojim navijačima. Hrvatska je imala, ali i još uvijek ima igrače koji su unijeli u rukomet jednu novu dimenziju, koji su donijeli inovaciju, revoluciju u igru, koji su donijeli dašak improvizacije, atraktivnost poteza, originalnost šuteva, majstorije golova i maestralnost asistencija. Rukomet je postala igra koju je užitak gledati. Imala je Hrvatska trenere i izbornike koji su promijenili pristup utakmicama i njihovu pripremu, koji su uvodili nove taktičke zamisli, koji su uvijek znali iznenaditi suparnika nekom novom idejom...

Na Goluži i njegovim izabranicima je da nastave s tom tradicijom...

Slavko Goluža se u Londonu, baš kao i Venio Losert, ima priliku upisati u povijesne knjige svjetskog rukometa. Losert ima šansu osvojiti svoje treće igračko zlatno odličje, dok je Goluži na dohvat ruke pothvat da zlatnu olimpijsku medalju osvoji i kao igrač, ali i kao izbornik, ravan onom Branislava Pokrajca, koji je kao igrač zaslužio zlato 1972. godine u Münchenu, a kao jugoslavenski izbornik 1984. godine u Los Angelesu ili poput Vladimira Maksimova, koji je igračku zlatnu olimpijsku medalju osvojio 1976. godine u Montrealu, dok je kao izbornik Rusije 2000. godine u Sydneyju također oko vrata stavio najsjajnije odličje.

Njegove izjave prije početka Igara ne odišu spektakularnim najavama, niti su pune prognoza, makar izbornik zna što čitava hrvatska sportska javnost očekuje i od njega, ali i od čitave rukometne reprezentacije. Mantra kako će igrači 'dati sve od sebe' možda i neće biti dovoljna da se u njima razbudi olimpijski pobjednički duh. No, izbornik i igrači imaju zadaću da umjesto riječima, govore igrama i djelima na rukometnom borilištu, a njihov, vjerujemo, slavljenički put počinje 29. srpnja kada će snage odmjeriti s Južnom Korejom.

Dati sve od sebe, kako se to često zna čuti, ponekad nije dovoljno, ponekad je za uspjeh potrebno dati i milimetar više, pronaći onu skrivenu unutarnju snagu koju svaki sportaš, a pogotovo olimpijac mora posjedovati. U jednom trenutku mora se potegnuti još brže, još više, još jače, a upravo to se u olimpijskom okruženju može očekivati od hrvatskih zlatnih rukometaša.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • zmaj_sb27.07.2012. u 19:40
    Dugo smo već bez zlata... Sad je odlično vrijeme za to! Daj Bože da nema ozljeda, kompletni smo sigurno kandidati!!! AJMOOOOOOOOOOO
    zmaj_sb
  • Tonco27.07.2012. u 13:11
    Zlato je nase!
    Tonco
  • markobonaratek27.07.2012. u 12:48
    vrijeme je da francuze zguzimo u finalu :D
    markobonaratek
  • petraa27.07.2012. u 11:19
    Idemooo doo zlataaaaa!
    petraa
  • bleeding_orange27.07.2012. u 10:56
    '92. nista '96. zlato '00. nista '04. zlato '08. bz medalje sudeci po ovome, ako nastavimo niz, na ovim igrama nas opet ocekuje zlato :)
    bleeding_orange