Nogomet

Odlazak Deana Klafurića odraz je rezultata, a ne "pokazivanja mišića" novog vodstva HNS-a

Piše:Antonija Pavlić • srijeda, 24.10.2012.
Odlazak Deana Klafurića odraz je rezultata, a ne "pokazivanja mišića" novog vodstva HNS-a
Foto: Jelena Stipović

Odlazak Deana Klafurića s mjesta izbornika ženske nogometne reprezentacije ništa je drugo doli odraz njegovih rezultatskih (ne)uspjeha u trogodišnjem stolovanju hrvatskom izabranom vrstom, a nikako "junačenje" HNS-a i(li) teorije zavjere koje raznorazni lobiji pokušavaju progurati u medije...

Ako ste mislili da su Zdravko Mamić, Zoran Gobac ili, primjerice, Danko Radić jedine naše "persone non grata", koje vedre i oblače hrvatskim kolektivnim sportom, nemojte više živjeti u zabludi - spomenuti trio tek je "tok po inerciji", najeksponiraniji.

Posljednjih su se dana raznorazni mediji ustrčali raspisati o "tragičnoj, nerazumnoj, neočekivanoj, šokantnoj" (i kojekakvim drugim simpatičnim epitetima oslikanoj) odluci vrhuške Hrvatskog nogometnog saveza da s izborničke funkcije, nakon nešto više od tri godine, povuče Deana Klafurića.

Svako nekad gotovo svi spomenuti predstavnici "sedme sile" doslovce se pomuče natipkati nekoliko redaka o ženskom nogometu u Hrvata, a istovremeno ih velika većina nikada nije pogledala utakmicu "dama u kopačkama", pa puk ustvari informira neupućeno - oslanjajući se uglavnom na izjave pozvanih i prozvanih, mišljenja i lamentacije odabranih. Pritom je jedan (manji) udio njihove krivnje, a drugi (veći) HNS-a i kroničnog nedostatka agitacije, reklame te naposljetku i (službene) protočnosti podataka.

Najavio odlazak

U intervjuu za Sportnews Dean Klafurić bio je šokiran uručenim otkazom; nije imao komentara i odao je dojam čovjeka koji nije znao što mu se sprema i nikako to nije želio. No, poslije zadnje utakmice kontra Slovenije sam je u medije plasirao izjavu "možda odlazim, možda je ovo moj posljednji susret na klupi hrvatske reprezentacije". Čemu toliko proturječnosti, mijenjanja mišljenja i okretanja kako vjetar puše? I to nešto znači...

Tako su se, nakon proteklih zbivanja u ženskoj reprezentaciji i oko nje, na članak koji promovira mišljenje da je "odluka o Klafurićevoj smjeni dobrano potresla ženski nogomet i vratila ga nekoliko koraka unazad, a da je njegov rad preko noći izbrisan" nadovezali i drugi, treći, četvrti...Svaki s istom mišlju i porukom, tek drukčije koncipiran.

Zar se baš nitko nije dosjetio u čitavu problematiku zaroniti malčice dublje, koji metar ispod površine? Pitati se je li sve plasirano ujedno i istinito? Obaviti pokoji poziv, razgovarati s nekim tko kompletnu situaciju poznaje nešto bolje? Pokušati predmet sagledati iz više kuteva? Proučiti drugu stranu medalje? Makar o svemu promisliti, na kraju krajeva potražiti i statističke podatke o stolovanju Deana Klafurića? Mnogima na veliku žalost, ništa od navedenog nije se zbilo te je upravo stoga, pod radnim naslovom "Kako je vrući krumpir zapravo postao vruć" nastao i ovaj tekst.

Tužna realnost

Vjerovali ili ne, postoje i oni kojima ženski nogomet i njegova eksponiranost nisu zadnja rupa na svirali i koji se već neko vrijeme u kontinuitetu trude javnosti, koliko je god to moguće, podastrijeti istinu. Kojima neće biti teško prihvatiti se istraživanja, otvoriti Pandorinu kutiju, pa čak se i zamjeriti, a da u svemu tome ne vide vlastiti interes, nikome ne povlađuju ili za nekoga pišu (a javna je tajna da u Lijepoj našoj mnogi javnosti zanimljivi obavezno imaju svoje "kanale"). Tako se sve što je pozitivno i dobro maksimalno "iskorištava", dok se ostalo što niječe (rijetko), a što vrhunsko-suptilnim manirama gura pod tepih (češće).

Potpisnica ovih redaka proteklih je dana razgovarala s mnogim direktno i indirektno involviranima u našu nacionalnu vrstu, a budući da i samoj tematizirani "milje" nije nimalo stran, bez ustezanja se može kazati kako čitatelji pred sobom (konačno) imaju priču iz prve ruke - rakursa igračica, zbog kojih se na koncu stručni stožer i "instalira", nikako obratno. U ženskoj reprezentaciji logika (u svakom smislu te riječi), na nesreću, nije bila odlučujući faktor.

Problem broj jedan

Zar je logičan i razuman potez pod nacionalni stijeg pozvati igračicu koja se više od godinu dana oporavljala od teške ozljede i zbog čega su joj liječnici savjetovali čak i okončanje karijere? Štoviše, praktički ju bez ijedne prave natjecateljske utakmice gurnuti u prvu postavu protiv osme ekipe Fifine ljestvice, dvostrukih europskih viceprvakinja i svjetskih zlatnih? Olako se poigravati ne samo njezinim zdravljem, već i animiranošću, željom i htijenjem onih koji su zbog nečijih lobija (doslovce) izvisili na tribinama, a bili su umnogome spremniji i iskusniji (a pritom odluku opravdavati rečenicom "nisam imao koga"). Rezultat? Daleko najlošija predstava na terenu. Konotacije? Demoralizacija, rušenje ugleda, motiva.

Zar je normalno iznebuha u jedanaestorku najbolje selekcije uvrstiti pet-šest talentiranih šesnaestogodišnjakinja i sedamnaestogodišnjakinja, umjesto da im se omogući prirodni razvoj kroz uzraste do 17 i 19 godina? Prisjetimo se, primjerice, riječi vrhunskog nogometnog stručnjaka Vahida Halihodžića i pokušajmo povući paralelu (premda su u pitanju ipak dva različita svijeta, globalna ideja i praksa morala bi biti ista).

"Mateo Kovačić mora sazrijeti. Mlad je i sigurno će ostvariti odličnu karijeru, ali još je dijete i treba ga pustiti da se razvija. Kalkulirati, ne nagliti; ljudska je fizionomija takva da tijelo s godinama može podnositi veće napore. Svako ranije forsiranje moglo bi uzrokovati neuspjeh", kazao je Vaha.

Zar se dres navlači djevojci koja je sezonu odigrala u juniorskom natjecanju (a ono u Hrvatskoj vjerojatno ne može biti na nižim granama), u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo i susretu u kojem se mogao makar popraviti dojam? Ponovno pod izlikom "nisam imao koga"? Izborniče, pardon bivši, zaista? Od preko 1.700 registriranih nogometašica i sijaset kvalitetnih vratarki, bivših, cijenjenih reprezentativki, niste imali koga?

Zar je zaista bilo neophodno jednu od najtalentiranijih hrvatskih nogometašica, rekonvalescenticu od ozbiljne povrede, namamiti u kamp obećavajući: "Nećeš igrati, ali budi s nama zbog ekipe, atmosfere", a zatim si skočiti u usta, odlučiti da bi mogla osjetiti igru (što će vrlo malo onih koji sportu pristupaju s toliko mnogo ljubavi, pa nekada i nisu u stanju biti racionalni, odbiti) te isprovocirati novu ozljedu i vjerojatno uništiti jednu obećavajuću karijeru? Danas je nema na "nogometnoj karti", a opet nije "endemska vrsta".

Tako ponovno dolazimo do nepobitne i tužno potvrđene istine - starijih i iskusnijih, a i boljih definitivno ima, no kotač se zapravo umnogome vrti oko jednog "pravila" - ukoliko igraš za "pravi klub" i barem nešto vrijediš, pred problemima i poteškoćama zatvaraš i oči i usta te hvališ izbornikovo "prelijepo odijelo", sve dok "nema nikih problema", utoliko ćeš imati i svoje mjesto u reprezentaciji. Čim (i ako) okreneš ploču, pozivnica za sljedeće okupljanje netragom će nestati. Nemalo je, nažalost, takvih primjera.

Što se misli pod konstatacijom "igranje za pravi klub" možda će najbolje oslikati sljedeći podatak. Trener Osijeka Zvonimir Kolak, neprijeporni stručnjak za kojeg, što je najbitnije, govore rezultati, brzinski je preuzeo vođenje U19 reprezentacije na kvalifikacijskom turniru za Europsko prvenstvo, a kako se po dolasku suočio s viškom igračica, neku je morao poslati kući. Izbor je pao na Ivu Bukač, koja je protekle godine u Osijeku prigode dobivala na kapaljku, praktički prokockala 365 dana igranja i razvijanja te se ove sezone, stoga, vratila u matični Agram. Kolak se pritom postavio na jedini ispravan način - onako kako Klafurić nije znao (ili mogao?) - autoritativno, čvrsto i pošteno. Bukač je, naime, odluku objasnio vrlo znakovitim riječima, koje zapravo govore same za sebe: "Čim si se vratila u Agram, odmah si dobila poziv u reprezentaciju?!" Pozive je, naime, prije otkaza, podijelio Klafurić. Ili?

Rezultati nisu tek pusto slovo na papiru

Kada bi izbor igračica govorio, vrištao bi "gorući sam problem". Opće je poznato i priznato da je ključ uspjeha dobra selekcija, a to je, pak, nemoguće realizirati ako polovica najboljih godinama uporno odbija poziv u reprezentaciju. Zašto je tomu tako?

- jer su se zasitile pustih izbornikovih obećanja, kojih je bilo maltene na svakom koraku.
- jer se ponašao kao Sulejman Veličanstveni, dijeleći ekipu na miljenike i podanike.
- jer se postavljao kao da djevojke hrvatski dres nose zbog njega, a ne da je on u čitavoj priči zbog njih (uslijed čega se u uskim krugovima "udrilo brigu na veselje" pa kreiralo simbolični nadimak "Reprezentacija Deana Klafurića i co").
- jer je onima koji su mu povlađivali praktički davao ovlasti, tražio i uvažavao mišljenja te ih postavljao stepenicu iznad ostalih, a to je najmanje pedagoški, pošteno i ispravno, dapače, čak je uvredljivo (zatim poslije svega izjaviti da se tokom "izbornikovanja", posebice u smislu psihološkog pristupa i odnosa, izgradio kao trener?!)
- jer nije poštovao klubove, a od njih sve kreće. Nerijetko ih je blatio i prozivao, govoreći time zapravo protiv sebe samoga - ne dajući im podršku koju je tako žestoko zagovarao od krovne nogometne organizacije, istovremeno toliko puta plakavši zbog "slabe logističke i startne podrške vodstva i baze".

Upravo zbog "miljeništva", postavljanja pojedinki na pijedestal, olakog "škartiranja", loši(ji)h odnosa unutar reprezentacije, a posljedično i "šepave" atmosfere te klanova koje je pomogao stvoriti, malo su po malo gotovo sve Osječanke na svoja vrata zalijepile natpis: "Zovi me, ali neću se odazvati."

Toliko priče oko izostanka HNS-ove financijske podrške, a koliko se samo novca (nepotrebno) potrošilo na "naturaliziranje" raznih Amerikanki i plaćanje skupih putnih troškova, da bi se na koncu tek Allison Lee Scurich pokazala kao pojačanje? Nejasan je i čudan, usto, način na koji je i ona dospjela pod hrvatsku zastavu - upit na jednu društvenu mrežu uputila joj je, naime, hrvatska kapetanica?! Kakav je to način? Zamislite, na primjer, da je Srna pisao poruke Ivanu Rakitiću i molio ga da igra za Hrvatsku? Možemo spomenuti i Helennu Hercigonju-Moulton, čija je majka kćeri organizirala probu nazvavši izbornika i poguravši ju u Lijepu našu. U isto vrijeme, jedna je Amerikanka u hrvatskome dresu izjavila da su "naše igračice taktički i tehnički puno pametnije te više znaju od američkih nogometašica". No svemu unatoč, i dalje se mahnito i nezaustavljivo tražilo svuda osim - u svome dvorištu.

Nepotrebno je previše razglabati o tome tko su djevojke s Mačkamame te napominjati kako su već dugi niz godina klasa iznad svih. Možda će biti dovoljno kazati kako im je hrvatska liga postala tek "nešto što moraju odraditi vikendom", dok prave ispite odrađuju usred tjedna, kada se sučeljavaju muškim kolegama. Za svoj su rad honorirane, profesionalke su, dvaput dnevno u trenažnom procesu, a na kraju - mnoge od toga i žive. Naravno da ne osporavamo kako se i drugi klubovi diče odličnim igračicama, koje zaslužuju poziv, ali mnogobrojni gafovi, "zalutali vojnici", nepoštovanje, pa čak i omalovažavanje, na koncu su ipak prevagnuli pred ljubavlju za hrvatskim dresom - i to je činjenica koju se ne može osporiti.

Rezultati, pak, nisu tek pusto slovo na papiru. Kakav odjek ima statistički podatak o gruboj brojci od 13 posto dobivenih utakmica?! U trogodišnjem mandatu i 31 susretu? Četiri pobjede, osam neriješenih i čak devetnaest poraza, uz negativnu gol-razliku od -39. Zar netko može misliti da je problem - sustavno - u igračicama? Njihovoj igri i zalaganju? Nikako ih se ne smije izuzeti, jer nekada zaista pristup i predanost nisu na razini pa je i taj segment svakako nešto na čemu se mora raditi. No, zna se na kome leži najveća odgovornost, tko je prvi "na tapeti" i tko će otići ako - ne ide; posebno ako zadatak koji mu je dan jednostavno ne obavlja - dobro.

Ne valja bježati od činjenice da i statistika zna zavarati, ali nešto itekako i pokazuje. Na Fifinom renkingu, na kojem smo trenutačno 63. svjetska reprezentacija, primjerice, lošiji smo bili tek u ožujku 2012. i na kraju 2011. (64) te 2010. (65). Još jedna u nizu slučajnosti? Zar je ono čime se možemo pohvaliti da smo tek nešto bolje plasirani od Hong Konga, Indonezije, Obale Bjelokosti, Bahreina, Maroka, Uzbekistana, Alžira, Farskih Otoka, Gvatemale, Fidžija i Laosa? Dok su ispred nas velesile poput Ekvatorijalne Gvineje, Haitija, Jordana, Gane, Indije, Papue Nove Gvineje, Mianmara, Kineskog Tajpeha, Uzbekistana, Kostarike, Vijetnama...

Nisu svi za sve?

Dean Klafurić u svojoj je eri napravio i isprovocirao mnogo pozitivnih stvari za hrvatski ženski nogomet u cjelini. Međutim, sukus svega zapravo je vrlo "samonametljiv" - posao trenera i izbornika jednostavno vjerojatno nije njegov put. Na rezultatskom polju uspjeh nije ostvaren, stoga je odlazak zapravo jedini logičan potez. Ma koliko je izbornik djevojke doista pokušavao zainteresirati, agitirao u HNS-u, tražio i dovodio igračice, "tlačio" javnost i u sve uložio neprijeporan trud.

No, ako je tako - trebala mu se (i treba!) ipak povjeriti druga, tomu prikladna funkcija, jer u trenerskoj karijeri njegovi su rezultati činjenično petparački, ma tko i koliko tvrdio drukčije. Nije slučajno da u 1095 dana na reprezentativnoj klupi nema niti jednu ozbiljnu pobjedu (triput BiH, jednom Litva)! Zanimljivo je razmišljanje kako o njegovoj taktičkoj obučenosti i znanju najbolje govore kako kvaliteta igre, tako i neučinkovitost te rezultati. Jer, reprezentacija je postojala i prije njega, bila bolje rangirana i bilježila lijepe trijumfe te se stoga ne može tvrditi da je problem jedino i isključivo u igračicama koje daje hrvatski nogometni inkubator.

Zaključak? Teško bi se na jednom mjestu našlo toliko dvostrukih mjerila, nelogičnosti i (vrlo često) nepravde, ali i pukog neznanja no u Klafurićevu izborničkom mandatu. No, samo po sebi nameće se pitanje zašto onda slušamo i čitamo kako su "reprezentativke šokirane i zatečene izbornikovim odlaskom te mu daju punu podršku"? Zašto se sve nije saznalo ranije? Odgovor na to napose je jednostavan, pa i logičan - čak i sada, kada je vjerojatno poznat i novi izbornik - nitko nije želio i ne želi u javnost izaći imenom i prezimenom. Zamjeriti se, "upucati" priliku za nastup u hrvatskom dresu ili pak stvoriti neprijatelje.

Tužna je to realnost, koje se nećemo, nažalost, otarasiti tek tako - jer da je zviždač biti lako - zviždač bi bio svatko. Ne mislim pritom na USKOK-ovu borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala, ali termin, u problematiziranome, itekako "drži vodu". Stoga HNS-ov postupak u ovome slučaju nije rezultat zavjere, demonstracije sile, nepoznavanja situacije ili nezainteresiranosti za ženski nogomet, već jednostavan i jedini logičan slijed ostvarenih uspjeha...

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Pročitaj više

NogometReprezentacija
Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Torca-Dubrava26.10.2012. u 18:18
    odličan tekst i analiza ...to može samo SPORTNET......
    Torca-Dubrava
  • Weasley24.10.2012. u 12:30
    i zbog ovoga se čita sportnet, dok drugi samo kritiziraju bez provjere, ovdje su tekstovi objektivni i pišu ljudi koji se razumiju, svaka čast!
    Weasley