Fanatik

Rukometna razglednica iz Londona

Sportnet • četvrtak, 16.08.2012.
Rukometna razglednica iz Londona

S netom završenih Olimpijskih igara u Londonu hrvatska muška rukometna reprezentacija vratila se okićena brončanom medaljom. Iako su mnogi navijači, baš kao i sami igrači. priželjkivali zlato, san o novoj najsjajnijoj medalji nije ostvaren. No, što će vrijeme više odmicati bit ćemo svjesniji i ovog fantastičnog uspjeha te zadovoljni i veseli što se ipak i hrvatska zastava zavijorila na proglašenju tri najbolje rukometne olimpijske ekipe ovih londonskih Igara...

Piše: Sandra Bortek

Sretna i prepuna dojmova napustila sam olimpijski London još u nedjelju navečer. Groznica i slavlje potrajali su još do srijede, a tek je četvrtak donio trenutak da se svi utisci slegnu...

Olimpijske igre u Londonu 2012. godine bile su najuspješnijih za Hrvatsku! Uz tri zlata, osvojili smo jedno srebro i dvije brončane medalje i kako onda ne bismo bili ponosni na naše sportaše, koji uz vlastita velika odricanja nose znakovlje Hrvatske po čitavom svijetu?

Slika 1 od 1.

Ove godine i ja sam se osjećala kao olimpijka jer mi se ispunila želja da posjetim i uživo popratim Olimpijske igre i osjetim taj olimpijski duh. Mislim da rijetko tko može doživjeti osjećaj kada ti netko svega nekoliko sati prije puta kaže: "Ideš na Olimpijske igre!“ Juhuhu! Idemo bodriti Kauboje, a cijeli je avion imao jedno na pameti – navijati i nadati se zlatnoj medalji. U petak, kada smo stigli u London odmah smo krenuli prema Olimpijskom parku. Uz gužve, promjenu ulične signalizacije, vožnju autobusom te vlakom, trebalo nam je gotovo sat vremena do našeg prvog odredišta.

Još uvijek svi zbunjeni, pomalo umorni od puta, ali opet velikog srca i punog glasa jurišali smo prema košarkaškoj dvorani u kojoj se održavala rukometna završnica. Pokušali smo se držati na okupu, ali kroz toliku masu ljudi teško je bilo držati korak s cijelom grupom. Dodate li k tome da smo se putem do dvorane morali slikati barem stotinu puta – što s navijačima, što s maskotama, policajcima, konjima, reklamama – jasno je da je šetnja trajala.

Slika 2 od 2.

Kako izgleda Olimpijski park? Veliko, zaista veliko. Do košarkaške arene trebalo nam je čak pola sata hoda. Organizacijski je zaista sve bilo savršeno, čak mislim da bi se naši u Areni u Zagrebu (i drugim dvoranama) mogli zapitati, ima li smisla ženama uzimati ruževe, labela i slične stvari? Ako baš i želim nešto baciti na teren pa uzet ću i stare mobitele! Na Olimpijskim igrama to je bilo savršeno. Jednom kada ste prošli rentgen i pregled, sve ste mogli unijeti, osim tekućine u bočicama, a nakon toga ste mogli ući u bilo koju dvoranu (ukoliko ste dakako imali kartu za određenu utakmicu).

Slika 4 od 4.

Da stvar bude bolja, unutra ste mogli unijeti i svoje piće (i pivu!!!) i ogromne količine hrane koje ste mogli kupiti ispred same dvorane. Eto, to je ono što nama nedostaje.

Posjetivši nekoliko velikih rukometnih natjecanja, nigdje nisam doživjela nikakve izgrede i na svima smo mogli i popiti i pojesti i unijeti osobne stvari. I nigdje nije bilo bacanja stvari na teren! Pretpostavljam da je kultura manjine koja posjećuje naša sportska događanja ipak na sramotnoj razini, a sankcije još uvijek nisu dovoljno oštre.

Polufinale – Malo nas je, al' nas ima!

Naslikavali smo se ispred dvorane sa svim navijačima, neovisno za koga navijaju. Ipak, bilo je već i vani očigledno kako su Francuzi došli u ogromnom broju, a u navijanju su im se pridružili i domaćini. I dok smo ispred dvorane nestrpljivo očekivali početak utakmice, kada smo ušli u dvoranu i kada je počeo spektakl i kiša golova koje su nam priuštili Francuzi, znali smo da tu nešto ne štima. Utakmica od početka nije izgledala obećavajuće, iako smo čekali onaj naš poznati uzlet...

Nije se dogodio.

Slika 6 od 6.

Navijali smo iz sveg glasa, ali karte koje smo imali bile su raspoređene po cijeloj dvorani pa smo svi bili u manjim grupama raštrkani među Francuzima. Uspjeli smo zamijeniti neka mjesta, ali svaki pokušaj da naši glasovi dopru do terena samo su potakli francuske navijače da počnu još glasnije navijati. I dakako, kad jedan počne, navijanje se nastavilo širiti po dvorani poput virusa. Na njihovo Allez les Bleus, vraćali smo im našim ablublu (pozdrav Željki!). Naravno i oni su prihvatili našu zafrkanciju i nisu nam zamjerili. Ipak je to sport i u dobrom duhu sve je dopušteno.

Mogla bih sada analizirati cijelu utakmicu, ali ima li smisla kada ste sve vidjeli na televiziji? Mnogi su mi rekli kako su prebacivali program jer više nisu mogli gledati što se događa na terenu, a znate li kako je nama bilo sjediti, navijati i gledati to sve uživo? Oko srca vas stegne kada vidite propuste iako niste neki rukometni stručnjak...

Slika 9 od 9.

Izgubili smo, a bolji smo. Šteta jer zaista imamo svjetsku repku! Nakon utakmice iznosili smo redom dojmove, zaista smo bili razočarani organizacijom igre. Ja sam dobila nekoliko SMS poruka iz Zagreba koje zaista nisu za podijeliti, ali su samo potvrđivale ono što smo gledali. Mislim da nam nije toliko žao bilo što smo izgubili, već činjenica da su dečki toliko radili, bili na pripremama da bi sada igrali za broncu (a ne daj Bože, drvenu medalju).

U olimpijskom duhu važno je sudjelovati pa sam dolazak na Olimpijske igre je veliko postignuće i zbog toga čovjek mora biti sretan. Nakon polufinalne utakmice nama je ostalo da u nedjelju dokažemo da hrvatska vrsta zaslužuje biti na postolju.

Finalni dan – utakmica s osmijehom

Iako nam je ovo bio zadnji dan u Londonu i prije same utakmice smo imali jurnjavu po šoping centru, tek pred sami ulazak u Park pripremali smo se za završni obračun i borbu za medalju. Sada već iskusni poznavatelji Parka i dobro raspoloženi uživali smo u svakom trenutku. U dvoboju za broncu čekali su nas Mađari, čijih navijača je zaista bilo poprilično. I moram priznat da su nas i oni nadglasali, ali za ovu utakmicu nekako je nas Hrvata bilo više na jednom mjestu pa je naše navijanje doprlo do terena.

Slika 7 od 7.

Bez obzira koliko puta dobijete istog protivnika, svaka je utakmica nova i neizvjesna. Tako je u početku izgledala i ova, ali onda iznenada dolazi do prijelomnog trenutka i krajnji ishod sve je jasniji – Hrvatska je ugrabila veliku prednost i sada je trebalo samo smireno (i pametno) odigrati susret do kraja. Pobijedili smo! Brončani smo! Bravo, Hrvatska! Vijorilo se desetak zastava u dvorani. Svi su pljeskali...

Nakon utakmice sačekali smo naše rukometaše te gotovo svakom pojedinačno čestitali, a druženje se nastavilo još sljedećih sat vremena. Svi su bili zainteresirani za našu ekipu i stranci su čekali u redu da se slikaju sa svojim junacima. Sorry, photo? Please. Can you sign me a card... please...“ I tako cijelo vrijeme...

Slika 5 od 5.

Bilo je lijepo sve to gledati i zapravo biti dio te čitave fantastične rukometne olimpijske priče, događaja koji ćemo po tko zna koliko puta prepričavati prijateljima, poznanicima, unucima..."Eh, kada sam ja bio u Londonu na Olimpijskim igrama...!"

O da, kada sam ja bila u Londonu na Olimpijskim igrama, Hrvatska je osvojila brončanu medalju u rukometu. I ja sam bila tamo i slavila zajedno s našim rukometašima. Dakako, to nije bilo jedino odličje Hrvatske iz Londona, ali ovo je moja priča u kojoj je brončana medalja zlatnog sjaja, a ja olimpijka s pozivnicom...

Slika 10 od 10.

Slavlje smo nastavili u Zagrebu uz doček svih hrvatskih olimpijaca u Zračnoj luci, na Trgu bana Jelačića, a potom je slijedilo druženje u odabranom društvu...

Još jednom – Bravo, Hrvatska i hvala na prekrasnom doživljaju!

Slika 8 od 8.

Slika 11 od 11.

Slika 3 od 3.

Foto: Sandra Bortek

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Pročitaj više

Fanatik
Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!