Ostali sportovi

Ares Buršić – snaga volje, upornosti i karaktera

Razgovarao:Davor Kovačević • ponedjeljak, 18.08.2014.
Ares Buršić – snaga volje, upornosti i karaktera

Ovo je priča o sportašu, biciklističkom ultramaratoncu, a prije svega čovjeku koji je uspio naizgled neostvarivo. Naime, u manje od 12 dana biciklom je prešao nestvarnih 5.000 kilometara i tako ušao u klub onih rijetkih kojima je takvo što pošlo za rukom.

Ares Buršić. Ime koje velikoj većini na sam spomen neće predstavljati osobite asocijacije, ali iza njega krije se osoba koja je kao hrvatski državljanin uspjela ono što ni jedan Hrvat prije nje nije, a to je nastup i uspješni završetak na, vjerojatno, najzahtjevnijem sportskom natjecanju uopće, biciklističkom maratonu koji spaja zapadnu i istočnu obalu Sjedinjenih Američkih Država, popularnom RAAM-u (Race Across America) u dužini od nevjerojatnih 5.000 kilometara koji se moraju prijeći u najviše 12 dana. Moramo priznati, zvuči zbilja nestvarno.

No prije nego krenemo na sam tijek natjecanja, Ares nam je nešto rekao i o svojim počecima kao biciklistički ultramaratonac i o tome kako je uopće došao na ideju da nastupi na RAAM-u.

„Za utrku biciklističku „Race Across America“ sam prvi put čuo 2006. godine. Prve informacije o utrci dobio sam iz knjige peterostrukog pobjednika RAAM-a, pokojnog Jure Robiča „Samo človek sem“. Od tada su svi moji treninzi, logistički napori, izbor opreme i bicikala bili usmjereni samo jednom cilju , a to je nastup na RAAM-u. Od moje prve ultramaratonske utrke, „Mirna 24h time trial“ 2007. godine do ovogodišnjeg RAAM-a je vrijeme koje mi je bilo potrebno da prije svega kondicijski budem spreman, kao i da steknem dovoljno iskustva kroz druge ultramaratonske utrke za RAAM, ali i da uspijem riješiti sve logističke zahtjeve koje postavlja ta najzahtjevnija utrka na svijetu“, izjavio je Ares, inače član Ultracycling Teama iz Svete Nedelje.

Ultramaratonski biciklizam je sport koji pripada redu onih najzahtjevnijih, budući da predstavlja jednoetapne utrke koje traju neprekidno 24 sati i više te 500 kilometara i više, a kako bi natjecatelj bio uspješan u svom pothvatu, nužno je uza sebe imati i tim koji ovaj sport čini momčadskim što i sami biciklisti vole naglasiti.

„Kao zaljubljenik u ovu vrstu biciklizma, od 2009. godine počeo sam s organizacijom breveta. Predstavnik sam ACP-a („Audax Club Parisien“), udruge koja u cijelom svijetu organizira i promiče rekreativne nenatjecateljske ultramaratonske biciklističke vožnje, tzv. brevete. To su vožnje dionica od 200 pa sve do 1.000 i više kilometara. Najpoznatiji breveto kojeg sam odvozio je „Paris-Brest-Paris“ dužine 1.200 kilometara (PBP 2011.). Ta se utrka vozi od 1891. i iz nje je nastala najpoznatija profesionalna biciklistička utrka „Le Tour de France“. Godinu kasnije nastupio sam na tada najdužem i najtežem europskom brevetu „1001 Miglia Italia“ (1.625 km). Do RAAM-a ovo je bila ujedno i moja najduža vožnja. Prošle godine sam uspješno odvozio breveto „London-Edinburgh-London“ (1.400 km). Naravno, osim druženja i zajedničkih vožnji, meni ovakve vožnje služe kao treninzi za moje utrke“.

„Specifičnost ultramaratonskih utrka je velika logistička potpora koja je neophodna za nastup. Iako se u konačnom poretku navodi samo ime natjecatelja i čini se kako je to individualan sport, ultramaratonski biciklizam je ekipni sport. Neposredno iza natjecatelja na biciklu nalazi se prateća ekipa u automobilu. Ona se brine za sigurnost natjecatelja, odabir ispravne natjecateljske i ekipne taktike, kao i navigaciju. Sastoji se od direktora ekipe, navigatora, liječnika, fizioterapeuta, nutricionista, mehaničara i vozača. Iako su natjecatelji izloženi velikom fizičkom naporu, to nije ono što ove utrke čini teškima. Nerijetko loši vremenski uvjeti, pomanjkanje sna, veliki nutricionistički zahtjevi, bolovi i mehanička oštećenja dijelova tijela samo su neke od „draži“ ultramaratonskog biciklizma, a tada je prateća ekipa najvažnija“, priča nam Ares.

Kao i za većinu natjecanja, tako je i za RAAM je potrebno ostvariti određenu normu, odnosno proći kvalifikacije, a Ares, koji je postao prvi Hrvat kojemu je to pošlo za rukom, nije iskoristio ostvarenu normu s Europskog prvenstva u Italiji u utrci na kronometar u trajanju 24 sata, kao ni one iz Slovenije („Dirka okoli Slovenije“, 1.200 km), budući da se kvalifikacije moraju iskoristiti u roku dvije godine, a Aresu financijske mogućnosti tada nisu dopustile nastup na kultnoj utrci. Zbog toga je i treći put morao prolaziti kvalifikacijsku normu koju je i iskoristio za nastup, a odnosi se na utrku kroz Hrvatsku koja spaja Ilok i Savudriju u kojoj je postavio i rekord prošavši 623 kilometra za 23 sata i 30 minuta.

“Race Across America“ je kultna ultramaratonska biciklistička utrka, a prvi put je održana 1982. godine s četiri natjecatelja u pojedinačnoj konkurenciji, dok su deset godina kasnije otvorene i timske kategorije. Za razliku od klasičnih biciklističkih utrka (Le Tour de France, Giro d'Italia i La Vuelta), RAAM nije višeetapna utrka, jednom pokrenuta štoperica se ne zaustavlja. To je vjerojatno najteža utrka izdržljivosti u svijetu sporta uopće, ne samo u biciklizmu. 5.000 km uz oko 50.000 metara visinske razlike, uz vremensko ograničenje od samo 12 dana. Od zapadne (Oceanside, Kalifornija) do istočne obale (Annapolis, Maryland) SAD-a trasa prolazi kroz 12 saveznih država. Natjecatelji moraju dnevno odvoziti 400 do 500 kilometara balansirajući pritom brzinu, umor i manjak sna, a nerijetko se spava samo 90 minuta dnevno, odnosno šest do osam sati ukupno. Od prvog izdanja ove utrke do danas samo je nešto više od 250 natjecatelja u pojedinačnoj kategoriji uspjelo završiti ovu utrku (Ares je postao 273. osoba kojoj je to pošlo za rukom), a postotak onih koji nakon silnih prijeđenih kilometara postanu „Official finisher“ je ispod 50 posto, a kod novaka i manji.

Na ovogodišnjem RAAM-u sudjelovalo je 50-ak natjecatelja svih dobnih kategorija. U svojoj kategoriji (18-50 godina) Ares je osvojio visoko deveto mjesto što je uspjeh, ne samo njega, već cijelog njegovog tima u sastavu: Josip Kresonja (menadžer tima), Ervin Škacan, Bojan Gunjević, Ino Cvitešić, Roberto Setnik i Darko Černeha, bez kojih, kako kaže, ne bi uopće ni nastupio na utrci niti bi stigao do cilja.

Slika 1 od 1.

„Prije starta utrke najvažniji cilj je bio da prije isteka limita od 12 dana stignemo do cilja. Moj plan je bio da dođemo za manje od deset dana (tzv. „single digit“ u trajanju od devet dana, 23 sata i 59 sekundi), ali ispalo je malo više. Nakon sedam dana utrke postalo je malo sigurnije kako će glavni cilj biti ostvaren i menadžer tima rekao mi je kako njima to više nije dovoljno i kako bi htjeli da do cilja dođemo kao deveti u poretku, a tu poziciju smo i držali u tom trenutku. Od tog trenutka to više nije bila vožnja ili pustolovina, već je postala prava utrka. Do tada zanemarene informacije o stanju ostalih natjecatelja u utrci postale su najvažnije“, govori Ares.

Ono što ovu utrku čini najzahtjevnijom je njena surovost i nemogućnost, barem u Aresovu slučaju, simulacije uvjeta koje bicikliste tamo očekuju. Naime, kroz silne savezne države mijenjaju se vremenske prilike koje variraju od sunca, kiše, hladnoće, vlage, vjetra u prsa, razrjeđenog planinskog zraka sve do pustinjskih 45 stupnjeva u Uti. Još je samo nedostajao snijeg, pa i tornado koji je ranijih godina znao zahvaćati bicikliste da bi „užitak“ bio poptun.

Sve to, jasno, dovodi do mnogobrojnih zdravstvenih problemi čije posljedice natjecatelji osjećaju još i mjesecima poslije. Jedan od najvećih problema je sjedenje jer se već nakon četiri uzastopna dana vožnje stvaraju otvorene rane i to je teško za istrpjeti.

„Problema je bilo puno. Natečene i ispucane usnice od sunca i suhog zraka u pustinji zbog kojeg nisam mogao ni gutati vodu pa mi se posljedično upalilo i grlo. Problema imam i s metatarzalnim sindromom koji se javlja od pritiska na živce u prednjem dijelu stopala te se pojavljuje jaka bol uslijed koje postaje teško pritiskati pedale makar i vrlo lagano, a posljedica toga je da su mi utrnuti prednji dijelovi stopala i nakon dva mjeseca od utrke, a vjerojatno će potrajati još toliko. Zatim otvorene rane na stražnjici već nakon četiri dana utrke, pomanjkanje sna i bolovi u koljenima, odnosno tetivama kvadricepsa uslijed koje i u vrijeme određeno za spavanje nisam mogao spavati više od jednog sata te sam imao osjećaj da će mi noge eksplodirati. Koljena su gorjela, pekla me iznutra i to je bila neopisiva bol“, ističe nam Ares, a ako do sada niste povjerovali za titulu najzahtjevnijeg natjecanja na svijetu, nakon ovih nabrojanih problema sve nedoumice nestaju.

Da biste završili ovu utrku, naprosto ne možete računati na ugodan i dugačak san jer to je ovdje zaista rijetka povlastica, budući da više od prospavana četiri sata dnevno jednostavno ne dopuštaju da uspješno okončate natjecanje unutar zadanog roka.

„To je bio moj prosjek, a prospavao sam najviše od svih sudionika. Prvi dan nisam spavao ništa, zaspao sam tek nakon 36 sati, dok je pobjednik utrke spavao samo 30 minuta u pet dana te je na cilj stigao nakon sedam dana i 20-ak sati prospavavši pritom ukupno šest sati (!). Ovakva kronična neispavanost dovodi do toga da se zaspe za volanom, ali i do halucinacija pa su u nekim slučajevima bicikliste morali uvjeravati da zaista i voze utrku“., kazao je Ares koji je zadovoljan što je uspio završiti utrku, a zadovoljstvo bi bilo i veće da je ispunio svoj plan vožnje, odnosno okončati utrku za manje od deset dana.

20-ak sati dnevno za volanom nije test samo fizičke izdržljivosti, već i one mentalne, stoga je jasno kako je za ovaj pothvat potrebno biti i čvrst u glavi.

„Stvarno svašta mi je tada prolazilo kroz glavu. Uglavnom je to bilo držim li se zadanog tempa, pravca kretanja itd. Mobitelom sam si priuštio i malo glazbe, a preko radijske veze sam bio u kontaktu sa svojom pratnjom. Kasnije kada je ono najgore prošlo i kada sam bio svjestan da ću doći do cilja,, počeo sam gledati kako stoje ostali, kada spavaju, koliko brzo se kreću jer sam htio zadržati devetu poziciju“, rekao je ovaj ultramaratonac koji ni u jednom trenutku nije pomislio odustati, a nadahnuće mu je bila i obitelj koja ga je čekala u cilju.

Slika 2 od 2.

Već smo spomenuli Aresov tim bez kojeg ne bi ostvario to što jest, a sam je Ares izveo presedan na kraju utrke te je pri ovjekovječavanju trenutka iznad glave podignuo sliku svog tima (koji se 20 sati dnevno vozio po 30 km/h u automobilu), a ne bicikl kako nalaže tradicija.

Ako se pitate postoji li mogućnost varanja, odgovor je negativan jer svi natjecatelji drže do poštivanja pravila, a postoje i suci koji nadgledaju sve, od toga da se biciklist ne „šverca“ iza automobila, da ne ide prečicama za što postoje i precizni GPS sustavi i tako dalje.

Nagrade, moramo priznati, nisu primamljive. Pobjednici, jer svi koji ovo prođu zaslužuju se nazivati pobjednicima, dobiju medalju kao uspomenu na preživljenu „kalvariju“, a više od samih nagrada bitna je moralna satisfakcija nakon uspješno odrađene utrke koja svima ostavlja neizbrisiv trag.

A sličan trag, onaj financijski, ostavlja i nastup na RAAM-u. Ares je pokušavao pronaći sponzore, no nitko nije prepoznao ovaj pothvat te je Ares bio prislijen podići kredit kako bi, silno želeći, mogao nastupiti u SAD-u. Iako je sve troškove sveo na minimum, potrebno mu je bilo 30.000 eura, dok je pobjednik imao budžet i do dva puta veći.

Kada smo ga upitali o planovima za budućnosti Ares je rekao: „Volio bih ponovno nastupiti na RAAM-u, ali to će ovisiti isključivo o financijskim mogućnostima. Nadam se i u istom sastavu, možda i malo proširenom (zbog financijskih razloga prateća ekipa je brojila samo šest članova, nismo imali kamper, itd.). U međuvremenu, orijentirat ću se na 24-satne utrke. Velika mi je želja nastupiti na Svjetskom prvenstvu u „24h Time trial“, ali nisam siguran da će to biti moguće ni sljedeće godine. Za sljedeću sezonu planiram dvije glavne utrke, a to su pokušaj rušenja Guinnesova rekorda u disciplini vertikalnog penjanja u kojem se mjeri visinska razlika koja se prijeđe u dva dana, a može se penjati na isto brdo u krug (primjerice na Sljeme, pa dolje, pa opet na Sljeme i dolje te tako neprekidno 48 sati, a računaju se samo usponi), a rekord je 28.600 metara, a moj cilj je to nadmašiti te utrka „24h Race on the Nürburgring“ na biciklu na slavnoj njemačkoj stazi Formule 1. Prvu moram sam organizirati i bit će u dobrotvorne svrhe, a točan datum starta će ovisiti o vremenskim prilikama te pripremljenosti, dok je Nürburgring na rasporedu krajem srpnja“.

Počeo je s tri kruga oko Jaruna, a u lipnju ove godine postao je prvi Hrvat koji je nastupio i uspješno okončao nastup na „Race Across America“. Dame i gospodo, Ares Buršić.

Foto: Facebook, Ares Buršić

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Zdren19.08.2014. u 10:18
    Bolesno, svaka čast.
    Zdren
  • keninho19.08.2014. u 09:19
    Svaka cast, nabrojane posljedice su stvarno velika zrtva, ali zaljubljenost u jedan sport puno toga olaksava. Naklon do poda!
    keninho
  • Predrag_Mijatovic19.08.2014. u 02:09
    Svaka čast kolega! Ljudina i pol
    Predrag_Mijatovic