Packe

Dudu i Niko, dobrodošli natrag

Tomislav Pacak • četvrtak, 13.08.2009.
Dudu i Niko, dobrodošli natrag
Foto: Davor Sajko

Jedna utakmica bila je dovoljna da se podsjetimo koliko je Hrvatska snažna kada je kompletna. Eduarda nije bilo toliko dugo da smo gotovo zaboravili koliko je značajan, a u ovim kvalifikacijama naučili smo (konačno) da je i Niko Kranjčar kvaliteta više u Bilićevoj selekciji.

HNL i reprezentacija dva su toliko drugačija svijeta da je ponekad teško povjerovati da je velik dio današnje reprezentacije odrastao u toj slabašnoj ligi. Nakon što smo prije tjedan dana oplakali četiri naša europska predstavnika u ranim fazama Lige prvaka i Europske lige, reprezentacija je u Minsku odigrala kako i priliči momčadi iz svjetskog vrha. Koliko god to gordo zvučalo, istina je, jer tako samouvjereno, uvjerljivo, majstorski i sigurno kroz Minsk, u utakmici s takvim ulozima, mogu proći tek probrani.

Hrvatska je jedna od tih. U Bjelorusiji, istina, nismo čekirali kartu za JAR, tek smo ostali u igri za to SP, ali smo pokazali da nam je tamo mjesto. Pokazali smo da smo bolji i od Ukrajine, ali ponekad fali i malo sreće. Ili Eduardo da Silva.

Od napadača posuđenog u Inter do napadača Arsenala, negdje na tom putu Eduardo je postao vrhunski, ali baš vrhunski igrač. Martin Taylor mesarskim je startom zaustavio Eduardov razvoj, ali samo privremeno. Hrvatska je tako ostala bez njegovih pogodaka, ali i bez njegovog doprinosa igri, što smo ponekad i zanemarili (nije ni čudno kada čovjek toliko zabija).

Dudu, međutim, nije samo vrhunski strijelac, egzekutor (a u tome je jedan od najboljih na svijetu!), on i asistira i prolazi i zadržava loptu i kreira prostor i vidi što drugi ne vide. Strahovita je njegova igračka inteligencija, al pari realizatorskim sposobnostima. Igračina tog formata nedostajala je i Arsenalu i hrvatskoj reprezentaciji, a to su ipak dvije momčadi s vrhunskim kadrom, što dovoljno govori o njegovoj kvaliteti.

Mnogi brončani često su znali reći kako je usprkos brojnim vrhunskim igračima Šuker bio nezamjenjiv, jer kada se sve zbroji, ipak je Šukerman bio taj koji je kvalitetu pretakao u pogotke. Kada god je bilo bitno, Šuker je zabio, od kvalifikacija (Italija, Grčka, Irska) do velikih natjecanja. Ova Hrvatska je godinu i pol igrala bez svog Šukera, to zaista nije samo običan izostanak.

Kako bi s njim bilo na Euru, kako bi s njim bilo u ovim kvalifikacijama? Komu ta pitanja nisu prošla kroz glavu kada smo ga vidjeli kako igra u Bjelorusiji, u prvoj natjecateljskoj utakmici ove sezone? Rastrčan, opasan, strijelac, asistent nikad boljem Oliću u nekoliko navrata, sve što od napadača možete poželjeti. Biliću ne trebaju opravdanja za ove kvalifikacije, ali Eduardo nam je zaista nedostajao; komu ne bi?

Nedostajao je i Niko Kranjčar. U prošlim je kvalifikacijama sudjelovao kod pogotka kao strijelac ili asistent u velikom postotku naših golova, a tu statistiku potvrdio je i u Minsku naciljavši Olićevu glavu za 1:0. S njim Hrvatska ima bolju pas igru, ima još jednog dobrog izvođača prekida, opasnog pucača izvan kaznenog prostora, jednostavno, kvalitetu više. I istina, malo porozniju lijevu stranu, to je nešto na čemu će Kranjčar morati dodatno raditi.

Iako Bilić ima i slatkih briga u sastavu, Hrvatska nema baš takvu dubinu da bi bez problema nadomjestila dva igrača koji u jednom Premiershipu igraju ključne uloge u svojim klubovima. Vidjeli smo to prije svega u dva nesretna susreta s Ukrajinom, gdje bi s jednim golom više bili toliko bliže JAR-u.

No, sada smo konačno kompletni, nadajmo se da će zdravstvena situacija biti dobra i u rujnu kada nas čekaju Bjelorusi u Zagrebu i nezaustavljivi Englezi na Wembleyju. Jer, kompletna Hrvatska izgleda zaista moćno.

Bez obzira na Hleba i čvrste Bjeloruse, pobjeda u Minsku ipak ulazi u krug očekivanih, s obzirom na situaciju i nasušno potrebnih, pa nema potrebe za srljanjem u euforiju nakon jedne lijepe i kvalitetne predstave.

No, teško je pobjeći od dojma da je ova momčad u uzlaznoj putanji, sve potentnija i sve moćnija. Osim na vratarskoj, Hrvatska na svim pozicijama ima igrače koji ne samo da igraju u vrhunskim klubovima, već su u tim klubovima u najmanju ruku standardni prvotimci, a dobar dio njih i nositelji igre. Nemamo Messija ni igrača koji bi bio u Top 10, ali imamo momčad bez slabe točke. I što je najbolje, dobar dio tih igrača ide prema gore, u sve bolje klubove, u sve veće uloge, na sve važnije pozornice.

Uz momčadski duh koji krasi i ovu generaciju, uz talentiranog izbornika i stručni stožer, bila bi prava šteta da ova selekcija ne vidi Južnu Afriku zbog dva slabija nastupa (Engleska i Ukrajina kod kuće).

No, na muci se poznaju junaci, a iz ove muke Hrvatska se ima priliku "iskobeljati" na hramu nogometa, londonskom Wembleyju. Iako će tražiti osvetu, Englezi neće "pišati krv" za pobjedu; jednom smo ih dobili bez motiva, sigurno da imamo šanse i sada kada gori pod petama. Nova pobjeda poslala bi onih (rezultatski nebitnih) 3:2 u zaborav.

No, prije toga treba još jednom srediti Bjeloruse, što se može jedino jednako ozbiljnim pristupom, bez razmišljanja o onome što slijedi četiri dana poslije toga.

Bitno je da smo se u Minsku vratili na pobjednički kolosijek, napunili samopouzdanjem i primili natrag dvojac koji je itekako nedostajao. S Eduardom i Kranjčarom put do JAR-a izgleda ipak puno prohodniji...

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!