Juriš

Sportski velikani i medalje koje hrvatska sportska povijest ne smije zaboravljati

Bernard Jurišić • utorak, 31.07.2012.
Sportski velikani i medalje koje hrvatska sportska povijest ne smije zaboravljati
Foto: EPA

Prošlotjedni Juriš na temu "ukradenih" olimpijskih medalja koje su do 1992. godine osvojili hrvatski sportaši, izazvao je puno reakcija i generirao puno pitanja. To je bio i osnovni cilj teksta i hvala svima koji su se e-mailovima ili drugim komunikacijskim alatima obratili meni, ali i institucijama poput HOO-a ili MOO-a tražeći dodatna objašnjenja za "neobjašnjeno"...

Drago mi je da je ogromna većina shvatila poantu teksta i odbila prihvatiti nelogično i nepošteno prisvajanje odličja koja su do 1992. godine osvajali hrvatski sportaši od strane srbijanskog olimpijskog odbora (OKS). Još jednom želim naglasiti - nije u cijeloj priči toliki problem u onome što govori ili zbraja OKS, nego u tome kako se ponaša i kako na to reagira HOO.

Vrhovna organizacija hrvatskog sporta nikad i ni pod koju cijenu ne smije se odreći prava na rezultate i trofeje koje su osvajali hrvatski sportaši pod zastavama državnih zajednica, ne samo Jugoslavije, nego i Austro-Ugarske i Kraljevine Italije, u kojima je Hrvatska sudjelovala do svog osamostaljenja i međunarodnog priznanja 1992. godine.

Uglavnom, dok čekamo da se HOO "razbudi" i krene u proces "vraćanja" hrvatskih olimpijskih medalja koje za period od 1948. do 1988. sebi pripisuje Srbija, prisjetimo se malo svega onoga što se događalo do 1992. godine, a što za HOO "ne postoji".

Hrvatska olimpijska priča počela je puno prije negoli se Hrvatska "zapetljala" u južnoslavenske asocijacije. Prvi Hrvat koji je oko vrata objesio olimpijsku medalju bio je mačevalac Milan Neralić koji je osvojio broncu na OI u Parizu 1900. Tada 25-godišnji instruktor mačevanja rođen je u Slunju, a velik dio života proveo u Beču i Berlinu. Odgojio je nekoliko trofejnih austrijskih i njemačkih majstora mačevanja, a ljubitelji mačevanja iz Slunja spomen-pločom su obilježili njegov olimpijski uspjeh.

Veslanje je više od stoljeća jedan od "temeljnih" sportova u Dalmaciji, čiji su dijelovi na početku 20. stoljeća bili pod talijanskom zastavom. 76 godina prije negoli je splitski osmerac donio broncu Hrvatskoj na OI u Sydneyu 2000., istu je stvar učinio zadarski osmerac na OI u Parizu 1924. Osam Zadrana, od kojih šest Hrvata (Petar Ivanov, Ante Katalinić, Frane Katalinić, Šimun Katalinić, Viktor Ljubić i Bruno Sorić) i trojica Talijana također rođenih u Zadru (Latino Galasso, Carlo Toniatti i Giuseppe Crivelli) došli su u cilj kao treći i osvojili brončanu medalju za Kraljevinu Italiju. I Hrvatsku.

Treća hrvatska olimpijska medalja najrjeđe se spominje, nema je čak ni na web stranicama Hrvatskog kluba olimpijaca, koji ipak znatno revnije nego HOO vodi računa o hrvatskim sportskim legendama. Riječanin Dragutin Ciotti bio je dio gimnastičke momčadske bronce reprezentacije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na OI 1928. u Amsterdamu. Ciotti je bio član Sokolskog društva Sušak-Rijeka, a medalju je osvojio u društvu sedmorice slovenskih gimnastičara, među kojima je bio i legendarni Leon Štukelj.

20 godina kasnije London je ugostio svjetske sportaše u misiji oživljavanja olimpijskog duha nakon strahota koje je iza sebe ostavio Drugi svjetski rat. Europski zemljopis je promijenjen, a Hrvatska je u sklopu FNR Jugoslavije poslala svoj kontigent sportaša u London. Bilo je to vrijeme kad su se političkim diktatima mnogi sportaši "preko noći" selili u beogradske klubove i sportska društva kojima su upravljali politika, vojska i policija.

To je bio slučaj i s Bjelovarčaninom Ivanom Gubijanom, koji je u Londonu 1948. osvojio srebro u bacanju koplja. Nakon rata je tada jedan od najboljih hrvatskih atletičara preseljen u beogradsko Sportsko društvo Partizan, a u Beogradu je i preminuo početkom 2009. godine.

Srebro je na tim Igrama osvojila i nogometna reprezentacija, u kojoj su dominirali upravo hrvatski igrači. I među njima je bilo onih koji su dekretom preseljeni u SD Partizan (Stjepan Bobek, Miroslav Brozović, Zlatko Čajkovski, Franjo Šoštarić), ali i onih koji su se tom "preseljenju" uspjeli othrvati, poput Hajdukovih legendi Bernarda Vukasa i Frane Matošića.

Četiri godine kasnije Europa i svijet još su vidali ratne rane, a organizaciju OI dobili su Finci. Veslanje je još jednom potvrdilo svoju tradiciju i zlatom okrunjenim splitskim četvercem u sastavu Duje Bonačić, Velimir Valenta, Mate Trojanović i Petar Šegvić. Nogometaši su opet stigli do srebra uz puno Hrvata (Beara, Zebec, Vukas, Horvat, Bobek...), a srebro je uzela i "hrvatska" vaterpolska reprezentacija u kojoj je su uz hrvatske igrače bili tek po još jedan Srbin i Crnogorac.

Melbourne 1956. i treće srebro nogometaša u nizu (Koščak, Šantek, Papec, Lipošinović, Vidošević), srebro je "obranila" i opet dominantno "hrvatska" vaterpolska reprezentacija, a srebro je u maratonu osvojio i još jedan Hrvat koji je nakon rata preseljen u SD Partizan - Kutinjanin Franjo Mihalić.

U Rimu 1960. nogometna reprezentacija nastavila je niz od već četiri OI s medaljama, ovog puta su tri srebra konačno "pretvorena" u zlato. Hrvatski članovi te momčadi bili su Željko Perušić, Ante Žanetić, Andrija Anković, Željko Matuš, Zvonko Bego i Tomislav Knez. Vaterpolisti su u Tokiju 1964. osvojili srebro na krilima Ive Trumbića, Vinka Rosića, Zlatka Šimenca, Ante Nardellija, Ozrena Bonačića, Frane Nonkovića i Karla Stipanića.

1968. u Mexico Cityju ispisana je jedna od najljepših hrvatskih olimpijskih priča u povijesti. Đurđa Bjedov došla je na OI kao član "proširene delegacije" i od nje se nije očekivalo ništa osim da nastupi. A ona je uzela zlato na 100 i srebro na 200 metara prsno, postavši tako prva hrvatska olimpijka s medaljom oko vrata.

Vaterpolisti su nakon dva srebra napokon uzeli i zlato (Karlo Stipanić, Ivo Trumbić, Ozren Bonačić, Ronald Lopatny, Miroslav Poljak, Zdravko Hebel, a trofejna desetljeća jugoslavenske košarke najavilo je srebro u kojemu su sudjelovali Krešo Ćosić, Damir Šolman, Nikola Plećaš i Petar Skansi. Nakon već "opjevanog" polufinala u kojemu je poražen dominantni SSSR, Amerikance se u finalu tada ipak nije moglo pobijediti.

München 1972. ubilježio je novi momčadski sport na listu medalja, u rukometnom zlatu Hrvati su dali Miroslava Pribanića, Hrvoja Horvata, Zdravka Miljka, Zdenka Zorka i Albina Vidovića. Našim se može smatrati i Abasa Arslanagića, čija je kćerka Maida kasnije bila hrvatska rukometna reprezentativka. Bila je to godina u kojoj je svoje rukavice pozlatio veliki Mate Parlov, a svoj trijumfalni trenutak doživjelo je i hrvanje srebrom Josipa Čorka i broncom Milana Nenadića.

Od Montreala 1976. krenula je serija najuspješnijeg muškog hrvatskog olimpijca svih vremena Matije Ljubeka. Zlatu i bronci u kajaku jednosjedu veliki Matija je osam godina kasnije u Los Angelesu pridodao i zlato i srebro u kajaku dvosjedu sa Srbinom Mirkom Nišovićem. U Montrealu je srebrom (Željko Jerkov, Andro Knego, Krešo Ćosić, Damir Šolman i Vinko Jelovac) počela i košarkaška serija koja je hrvatskoj košarci donijela pet medalja na pet narednih Olimpijskih igara., zaključno s OI u Barceloni 1992.

Naredne dvoje OI obilježio je "hladni rat", američki bojkot Moskve 1980. i sovjetski bojkot Los Angelesa 1984. Jugoslavija je to iskoristila za puno medalja, posebno momčadskih. U Moskvi su košarkaši uzeli zlato (Andro Knego, Mihovil Nakić, Željko Jerkov, Branko Skroče, Krešo Ćosić, Duje Krstulović, vaterpolisti (Luka Vezilić, Damir Polić, Zoran Roje, Milivoj Bebić, Boško Lozica i Ratko Rudić) i rukometašice srebro (Ana Titlić, Katica Ileš, Mirjana Ognjenović i Biserka Višnjić), košarkašice broncu (Mira Bjedov, Sanja Ožegović), kao i veslački dvojac s kormilarom Duško Mrduljaš, Zlatko Celent, Josip Reić.

Iz Los Angelesa 1984. hrvatski su sportaši donijeli čak šest zlata: rukometašice (Jasna Ptujec, Mirjana Ognjenović, Biserka Višnjić) i rukometaši (Zdravko Zovko, Pavao Jurina, Mirko Bašić), vaterpolisti (Deni Lušić, Božo Vuletić, Veselin Đuho, Zoran Roje, Milivoj Bebić, Perica Bukić, Goran Sukno, Tomislav Paškvalin), hrvač Vlado Lisjak i boksač Antun Josipović, uz već spomenutog zlatnog i srebrnog Ljubeka. Nogometna (Ivan Pudar, Nenad Gračan, Boro Cvetković, Tomislav Ivković, Stjepan Deverić, Branko Miljuš) i košarkaška (Dražen Petrović, Aleksandar Petrović, Ivan Sunara, Andro Knego, Mihovil Nakić) reprezentacija osvojile su broncu.

Posljednje "nesamostalne" Olimpijske igre hrvatski je sport imao u Seoulu 1988. Debitirao je tada stolnotenisač Zoran Primorac, koji se upravo prije nekoliko dana u Londonu oprostio od olimpijskih natjecanja svojim sedmim igrama u nizu. U Seoulu je uzeo svoju jedinu medalju i to u paru s "jugoslavenskim Rumunjem" Ilieom Lupulescuom.

Zlato su u Seoulu su uzeli vaterpolisti (Mislav Bezmalinović, Perica Bukić, Veselin Đuho, Deni Lušić, Tomislav Paškvalin, Renco Posinković, Dubravko Šimenc, a srebrom su se okitili i košarkaši (Franjo Arapović, Zoran Čutura, Danko Cvjetićanin, Toni Kukoč, Dražen Petrović, Dino Rađa, Stojko Vranković, Zdravko Radulović) i košarkašice (Kornelija Kvesić, Žana Lelas, Danira Nakić). Boksač Damir Škaro osvojio je broncu, kao i rukometna reprezentacija čiji su sve hrvatski članovi osim Mirka Bašića i Borisa Jarka, osam godina kasnije u Atlanti 1996. osvojili prvo zlato za samostalnu Hrvatsku - Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatan Saračević i Irfan Smajlagić.

Čini vam se puno imena, puno medalja i puno teksta? Smatrate li da od svega ovoga hrvatski sport i Hrvatski olimpijski odbor trebaju dignuti ruke jer je tako "odlučio" nekakav činovnik ili zato što je tako rekao srbijanski olimpijski odbor? Mislite li i vi da ni jednom od ovih sportskih velikana nije mjesto u hrvatskoj olimpijskoj i sportskoj povijesti?

Hoćemo li za četiri godine opet morati "lajati na mjesec" i podsjećati HOO da mu je dužnost objasniti cijelom svijetu kako hrvatska olimpijska povijest nije počela onog trenutka kad je hrvatska država postala samostalna?

Nije problem, lajat ćemo i za četiri godine i dokle god bude trebalo. Ali bi bilo bolje da ne moramo.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Skarambež24.08.2012. u 06:10
    Zaboravih najbitnije. Pohvaliti Bernarda Jurišića za zdravorazumsko razmišljanje. I pisanje, nije samo stao na razmišljanju i mrmljanju u sebi zbog nepravde. G. Jurišiću, nemojte nam se iskvariti! Vi ste jedno od malobrojnih svjetala  u hrvatskom medijskom prostoru!... [više na forumu]
    Skarambež
  • Skarambež24.08.2012. u 06:07
    Ma MOO je u velikom prekršaju. Za športaše u ondašnjoj SR Hrvatskoj (NR Hrvatskoj) se oko financiranja, ustroja, vođenja i tako dalje brinuo ondašnji Savez za fizičku kulturu Hrvatske, odnosno proračun SR Hrvatske. I nitko ne može nešto što smo mi... [više na forumu]
    Skarambež
  • Skarambež24.08.2012. u 05:55
    Čudno, očigledni propust. Mora bit da oni koji vode evidencije su gatali pripadnost iz imena i prezimena, a ne iz republičkog državljanstva koje je postojalo u Jugoslaviji. Ipak je i mnoštvo hrvatskih Srba pridonijelo hrvatskom športu.
    Skarambež
  • Skarambež24.08.2012. u 05:50
    Ne znam što su, znam samo da su hrvatski državljani. Ako želiš umanjivat broj hrvatskih medalja temeljem nečije narodnosne pripadnosti, onda počni oduzimati Srbiji medalje koju su joj osvojili svi oni Hrvati, Mađari, Albanci, Crnogorci, Rumunji, Makedonci, Romi...
    Skarambež
  • dekipeki07.08.2012. u 16:28
    A sta cemo sa sportistima mesovitih brakova ? pripisati pola-pola svakome ? ispitati krv da vidimo ko je hrvat i pravi srbin. Ova polemika nikud ne vodi, te bivse medalje ne pripadaju ni hrvatskoj, ni srbiji one pripadaju Jugoslaviji, i te se medalje ne dele one se mnoze, pripadaju i Srbiji i... [više na forumu]
    dekipeki