Packe

Deset najboljih nogometaša u samostalnoj Hrvatskoj

Tomislav Pacak • petak, 19.10.2012.
Deset najboljih nogometaša u samostalnoj Hrvatskoj

Dario Šimić neće se još dugo moći hvaliti kao jedini hrvatski reprezentativac s okruglih 100 nastupa za nacionalnu selekciju. 297 ravnomjerno raspoređenih nastupa Josipa Šimunića, Stipe Pletikose i Darija Srne uskoro će postati 300, a znak je to da smo u dvadesetak godina već svjedočili brojnim dojmljivim karijerama. Kojih 10 nogometaša je ostavilo najveći trag otkad je samostalne Hrvatske, ne samo u reprezentaciji već u nogometnom svijetu?

Top liste bilo čega su zahvalan koncept utoliko što potiču zanimljive rasprave, a nezahvalan jer - nema nikakve šanse da se oko svega složimo. Netko će tvrditi da je Šimićeva konzistentnost vrijedna visokog mjesta, netko drugi će iz ovih 20 godina puno duže pamtiti Rapaićevu genijalnost ili Vlaovićeve pogotke.

I zato će svaka top lista, ma koliko u nju uložili truda, ma koliko brojki i argumenata okrenuli, na kraju dana biti subjektivna, baš poput ove.

Pa ipak, postoji razlika između subjektivno najdražih i subjektivno najboljih nogometaša. Puno lakše bih složio ovu prvu listu, i mogu je odmah podijeliti s vama: Robi, Zvone, Šuker, Kranjčar, Joe, Šimić, Vlaović, Dudu, Modrić i brat Robert također. To je ovako "iz glave", ne uzimajući u obzir drage mi nogometaše koji nisu ostavili dublji reprezentativni ni klupski trag.

No, u želji da ovaj popis bude što objektivniji u svojoj subjektivnosti, kreirao sam tablicu s tri kolone. U prvoj sam dao ocjenu reprezentativnoj karijeri određenog igrača, u drugoj klupskoj, a u trećoj zbroj različitih faktora poput karizme, popularnosti, značaju tog igrača u hrvatskim i europskim razmjerima koja se možda ne može ocijeniti kroz prizmu reprezentativne i klupske karijere. Primjerice, i Robert Jarni i Robert Prosinečki ostvarili su iste reprezentativne uspjehe i obojica igrali u najvećim europskim klubovima, ali Robi je ipak bio - Robi. Zbog njega ste dolazili na stadion i zbog njega su se lomila koplja. To je također moralo biti valorizirano na neki način.

Kada sam ubacio brojke i kada je excel odradio svoj posao, dobio sam svoje "objektivno subjektivne" rezultate. Relativno očekivanih prvih šest, i podjednako očekivanu gužvu ispod njih.

Naime, čak 12 nogometaša ima između 20 i 22 boda, što će reći da samo jedna malo drugačije ocijenjena stavka nekoga može ugurati ili izbaciti s ovog popisa. Možda mislite da je Stanićeva reprezentativna karijera vrijedna sedam bodova, a ne šest? U tom slučaju, eto ga na 10. mjestu umjesto Nike Kovača. Drugim riječima, ako ovaj tekst pročita 10.000 ljudi, sasvim je moguće da oni imaju 10.000 popisa koji su različiti od ovog. I od svakog među tih 10.000.

No, zaželio sam se jedan tjedan pisati o lijepim pričama hrvatskog sporta, umjesto o svim aktualnim nevoljama, a podsjetnik na karijere najboljih hrvatskih nogometaša u proteklih 20 godina zasigurno spada u tu kategoriju.

Prije najboljih 10, evo nekih imena koje vrijedi spomenuti:

Još imaju šanse: Stipe Pletikosa, Josip Šimunić, Eduardo da Silva, Niko Kranjčar (mlađe aktualne reprezentativce poput Ćorluke, Mandžukića, Rakitića i drugih nećemo još spominjati u ovom kontekstu)

Teška srca izostavljeni ponajbolji brončani: Slaven Bilić, Igor Štimac, Mario Stanić, Robert Jarni, Aljoša Asanović, Dražen Ladić, Goran Vlaović

Zaslužuju biti spomenuti u ovakvom tekstu: Dado Pršo, Miki Rapaić, Zvonimir Soldo, Igor Tudor, Nikola Jerkan, Igor Cvitanović, Nikola Jurčević, Silvio Marić, Igor Bišćan i još barem petorica drugih čije ćete mi nespominjanje zamjeriti.

Smatram da vrijedi istaknuti da su isti broj bodova kao desetoplasirani Niko Kovač imali i Josip Šimunić, Eduardo da Silva, Slaven Bilić, Igor Štimac, Dado Pršo, Mario Stanić, Robert Jarni i Aljoša Asanović te da je stariji brat Kovač dobio tu malu prednost zbog odlično odrađene kapetanske uloge u jednom prijelaznom razdoblju koje je vratilo hrvatsku reprezentaciju u gornji dom europskog nogometnog poretka.

10. Niko Kovač

Niko Kovač

Hrvatska: 83 nastupa, 14 golova, kapetan 2004.-2009.
Značajni klubovi: Hertha, Bayer, HSV, Bayern, Red Bull
Bodovanje: 7+6+8=21 bod

Najslabiju klupsku karijeru u ovom društvu i slabiju od brojnih koji su ostali ispod crte - što ne znači da je igranje u Herthi, Bayeru, HSV-u i Bayernu mala stvar - Niko Kovač je nadoknadio srcem, požrtvovnošću i liderskim sposobnostima u dresu reprezentacije. U 6234 minute za Hrvatsku, Kovač je stigao zabiti i 14 golova, no pamtit će se njegova trka, zalaganje, bezbroj pametnih i potrebnih uklizavanja, povlačenja, oduzetih lopti. Hrvatska je puno izgubila u svlačionici, ali i na terenu njegovim odlaskom, i upravo se u tim rezultatima nakon Eura 2008. vidjelo kakvu je ulogu imao u dresu s kvadratićima.

Za Hrvatsku je nastupao na dva svjetska i na dva europska prvenstva, a najbolji uspjeh mu je četvrtfinale Eura 2008. Najbolje klupske godine doživio je u HSV-u i Herthi, dok mu je klupski vrhunac igranje u velikom Bayernu gdje se ipak nije uspio izboriti za status standardnog prvotimca. Niko Kovač imao je kao igrač raznih tehničkih limita, europski gledano bio je jedan solidan zadnji vezni, ali za Hrvatsku je bio i puno više od toga. Niti je bio genijalac poput Aljoše niti je imao inozemnu karijeru poput Stanića ili Jarnija niti je igrački vukao reprezentaciju poput Prše niti je imao velike uspjehe poput Štimca i Bilića. No, u ovom cijepanju atoma, konačna lista nije mogla biti sastavljena bez drugog najvažnijeg kapetana hrvatske reprezentacije.

9. Luka Modrić

Je li on danas previsoko - u njegovom reprezentativnom rezimeu nema uspjeha ni blizu onog brončane generacije ili je prenisko kao najskuplji hrvatski nogometaš svih vremena? To danas nije ni važno, jer Modrić još uvijek ispisuje svoju ostavštinu, a najbolje igre bi tek trebale biti pred njim.

Luka Modrić

Hrvatska: 62 nastupa, 8 golova
Značajni klubovi: Dinamo Zagreb, Tottenham, Real Madrid (2012.-)
Bodovanje: 6+8+7=21 bod

U Hrvatskoj je osvojio što je mogao, u Tottenhamu se izborio za status ponajboljeg veznjaka ponajbolje svjetske lige, a u Realu se upravo bori za status standardnog člana jednog od najboljih klubova svijeta. S reprezentacijom je bio na tri velika natjecanja uz jedno četvrtfinale i nekoliko pamtljivih utakmica - poput Njemačke 2008. ili Španjolske ovoga ljeta, no hrvatska javnost želi i traži više od objektivno neprikosnovenog prvog igrača Hrvatske.

Izbori u najbolje postave Premiershipa ili Eura 2008. dokaz su individualne klase. Luka je ispao najbolji nasljednik brončanih veznih genijalaca (Zvone, Aljoša, Robi) s potencijalom da čak i nadmaši njihove karijere iako njegov nogomet nije tako magičan i pun kreativnosti. Modrić zato ima brzinu, prvi korak, ritam i žilavost, brzo razmišlja i još brže igra, igrač je po ukusu ponajboljeg svjetskog trenera.

Ovisno o tomu hoće li uspjeti u Realu i hoće li reprezentaciju odvesti do većeg uspjeha od prolaska u drugi krug, Modrić bi mogao završiti i među tri najbolja. Kao prvi? To će, ipak, biti nemoguća misija osim ako ne bude najbolji igrač Hrvatske na putu do osvajanja svjetskog prvenstva.

8. Ivica Olić

Njegova reprezentativna karijera često je bila frustrirajuća, i za njega i za navijače. Samo 15 golova u čak 80 nastupa skroman su učinak jednog napadača, Olić nikada nije bio igrač u koje su se navijači pouzdali kao u Šukera, Eduarda ili Pršu.

No, kao i u svemu drugomu u svojoj karijeri, Olić je bio ustrajan, ustrajan i onda još malo ustrajan i na kraju će ostat zapamćen kao ljubimac navijača i strijelac nekih vrlo važnih i pamtljivih pogodaka - Italiji 2002., Turskoj 2011., Njemačkoj 2008., Bugarskoj 2003., Engleskoj 2007. Od limitiranog napadača koji je mnoge živcirao svojim driblinzima postao je omiljen zbog svoje požrtvovnosti, trke, pozitivnog i fajterskog duha koji je donosio u svlačionicu. Kao i u klubovima, gotovo sve je izbornike pretvarao iz "nevjernika u vjernike", svi su na kraju u svojoj momčadi htjeli Ivicu Olića. To nije bilo slučajno.

Ivica Olić

Hrvatska: 80 nastupa, 15 golova
Značajni klubovi: Marsonia, Zagreb, Dinamo Zagreb, CSKA Moskva, HSV, Bayern, Wolfsburg (2012.-)
Bodovanje: 7+8+7=22 boda

No, bilo je zasigurno i impresivnijih reprezentativnih karijera od Olićeve. Ola je tu zbog svojih klupskih dosega.

Gdje god je došao, bilo je skepse na početku, a rezultata na kraju. Osvojio je naslov sa Zagrebom. Sa Zagrebom!

Pa je osvojio naslov s Dinamom. Pa je s CSKA osvojio tri naslova prvaka Rusije, Kup Uefa i dva puta ruski Kup. U Hamburg je došao kada se klub borio za ostanak, završili su kao sedmi i izborili Intertoto kup koji su onda i osvojili. Iako nije bio nikada najveći talent u klubu u kojem je nastupao, uvijek bi postao jedan od najboljih, i svakako među navijačima najpopularnijih igrača.

Nagrada za sav trud stigla je u obliku prelaska u veliki Bayern, gdje Olić opet nije dopustio da samo ostane prolaznik. Pamtit će se hat-trick iz polufinala Lige prvaka, kao i četvrtfinalni pogodak na Old Traffordu kojim je pokrenuo rušenje tada favoriziranog Manchester Uniteda. I u Münchenu je pored igrača poput Riberyja i Robbena bio među favoritima navijača koji su cijenili Olićeve "njemačke" vrline.

Upornim radom ostvario je karijeru vrijednu pažnje. Vrijednu toga da, ako ga i ne vidite u krugu 10 najboljih hrvatskih nogometaša, dobro razmislite i o njemu.

7. Alen Bokšić

Gdje bi Alen Bokšić bio na ovoj listi da ga ozljede nisu spriječile u nastupima na Euru 1996. i SP-u 1998.?

Najnesretniji hrvatski reprezentativac bio je bez sumnje jedno od najvećih imena te generacije iz devedesetih, uz Šukera i Bobana s najdojmljivijom klupskom karijerom. Najavio se u Jugoslaviji, briljirao je kratko u Francuskoj, dokazao se u Italiji, igrao u jakom Juventusu, zaslužio jedan od tada najtežih ugovora u Premiershipu. Blagoslovljen čudesnim fizičkim mogućnostima, Bokšić se isticao i tehnikom i osjećajem za nogomet i da je od partnera u hrvatskom napadu mogao posuditi osjećaj za gol, bio bi jedan od najboljih napadača svijeta u svom razdoblju. A i bez toga je bio izuzetno cijenjen; primjerice, 1993. je bio četvrti u glasovanju za Zlatnu loptu, iza Baggija, Bergkampa i Cantone, o čemu današnji reprezentativci mogu samo sanjati.

Alen Bokšić

Hrvatska: 40 nastupa, 9 golova
Značajni klubovi: Hajduk, Marseille, Lazio, Juventus, Middlesbrough
Bodovanje: 6+9+7=22 boda

No, ne samo što je imao nesreću propustiti dva velika natjecanja (1996. se ozlijedio protiv Turske, 1998. nije ni išao u Francusku) na vrhuncu moći svoje generacije, spora igra Hrvatske puno je više odgovarala golgeteru poput Šukera nego brzom, moćnom napadaču poput Bokšića. Za vrhunskog napadača takve klupske karijere, razočaravajuće je što će se pamtiti tek dva Bokšićeva gola - onaj Ukrajini koji je odveo Hrvatsku na SP 1998. i onaj Belgiji za odlazak na SP 2002. Tamo, nažalost, s ostatkom momčadi nije uspio ostaviti veći trag.

Nije bio nametljiv, nije bio klasični lider i nije s Hrvatskom ostvario veliki rezultat na velikom natjecanju. Ali, bio je veliki igrač, cijenjen, kvalitetan, jednom riječju, klasa. I bez obzira što je u dresu Hrvatske bilo barem 10 pamtljivijih igrača od Bokšića, nije bilo 10 boljih hrvatskih nogometaša od njega u proteklih 20 godina.

6. Robert Kovač

Robert Kovač

Hrvatska: 84 nastupa (kapetan u 10 nastupa)
Značajni klubovi: Hertha Zehlendorf, Nürnberg, Bayer, Bayern, Juventus, Borussia Dortmund, Dinamo Zagreb
Bodovanje: 8+8+7=23 boda

Robert nije bio lider poput brata u svlačionici Hrvatske, ali je bio - bolji nogometaš. I u dresu Hrvatske i u klupskim dresovima, Robert Kovač desetak je godina trajao kao visoka svjetska klasa, dokazujući se i na velikim natjecanjima (dva europska, dva svjetska prvenstva) i u velikim klubovima (Bayern, Juventus).

S Bayernom je osvojio dvije Bundeslige, igravši u tom razdoblju najbolji nogomet u karijeri i uspješno se nosivši s najboljim svjetskim napadačima. Čvrst u duelu, dobar u zraku usprkos za stopera nevelikih 182 centimetra, kvalitetan tehničar i precizan dodavač (iako njegova duga lopta nije baš tako dobra kao što sugerira sada već legendarno dodavanje Šukeru protiv Irske 1999.), beskompromisan. Iako je Hrvatska u njegovom razdoblju imala puno kvalitetnih stopera, Kovač je jedini uvijek bio prvi izbor, nezamjenjiv i standardan. S razlogom.

5. Darijo Srna

Slično kao i Olić, ni Srna možda nije "na prvu" logičan izbor zbog neuvjerljivih partija koje je skupio u reprezentaciji - često mu se gledalo kroz prste po pitanju grešaka u obrambenoj fazi - no svojim radom, upornošću i trudom dogurao je do 99 nastupa za Hrvatsku.

I ne misli uskoro stati.

Darijo Srna

Hrvatska: 99 nastupa, 19 golova (kapetan 2009.-)
Značajni klubovi: Hajduk, Šahtar (2003.-)
Bodovanje: 8+8+7=23 boda

Srna će karijeru okončati kao rekorder po broju nastupa, i neće ga biti lako "skinuti" s tog trona. Prošao je dalek put od Fontane do kapetanske trake, od odličnog debija u Rumunjskoj kod Barića do ove posljednje utakmice protiv Walesa. Zabio je u međuvremenu čak 19 golova, uključujući neke važne poput slobodnjaka i jedanaesterca u dva susreta sa Švedskom, dva komada Bugarskoj, gola Australiji na SP-u 2006., pogotka Njemačkoj 2008., niz je puta asistirao, a nebrojeno puta ubacio. Ponekada je glumio, ponekada živcirao traženjem prekršaja i svađanjem sa sucima, ponekada je griješio, ali je uvijek davao sve od sebe za Hrvatsku. I iako nije tip vođe poput Bobana ili Kovača, danas mu malo tko osporava pravo da kao kapetan predvodi Hrvatsku. Čini to uspješno već tri godine.

Odabrao je specifičnu klupsku karijeru, više mu se svidjelo biti prvi na selu, nego zadnji u gradu. Uvjetno rečeno, dakako, jer Šahtar je vrhunski klub s europski respektabilnim rezultatima i danas bolja momčad od, primjerice, Liverpoola. Jasno je da bi za Srnin europski renome više značilo igranje u takvom Liverpoolu, no hrvatskom kapetanu draže je bilo postati legenda ukrajinskog kluba, ljubimac navijača i predsjednika, nedodirljivi kapetan s visokim ugovorom i respektom trenera i svakog suigrača. Kada je podignuo pehar namijenjen pobjedniku Kupa Uefa, zasigurno nije požalio ostanak u Šahtaru.

4. Dario Šimić

Šimić je odabrao drugačiji put od Srne. U skoro 150 nastupa za dva milanska velikana, Dario Šimić nikada nije postao zvijezda niti standardni prvotimac, ali ga je svaki trener cijenio kao pouzdanog profesionalca na kojeg se uvijek može računati i koji niti u jednoj svlačionici neće biti problem. Bio je član dvije Milanove momčadi koje su osvojile Ligu prvaka, iako niti jedne sezone nije dobio prigodu igrati polufinale ili finale, a njegove stoperske kvalitete nisu uspjele do kraja doći do izražaja na poziciji desnog beka gdje ga je vidio Carlo Ancelotti s obzirom na Nestu i Maldinija u srcu obrane.

No, dok je klupski gledano Šimić ostao pomalo nedorečen, upisao je impresivnu reprezentativnu karijeru.

Dario Šimić

Hrvatska: 100 nastupa, 3 gola, (kapetan u 12 nastupa)
Značajni klubovi: Dinamo Zagreb, Inter, Milan, Monaco
Bodovanje: 9+8+7=24 boda

Ne samo da je uknjižio 100 reprezentativnih nastupa već je nastupio i na šest velikih natjecanja od kojih je na četiri igrao zapaženu ulogu.

Jedini je hrvatski nogometaš koji je igrao na vrhunskoj razini u obje ere, prije i poslije brončanih. Briljirao je u Francuskoj, čuvajući perfektno, kao policajac, sve najbolje protivničke napadače, od Batistute do Klinsmanna, i niti jedan mu nije zabio pogodak. Propustio je samo okršaj za treće mjesto, ujedno i utakmicu u kojoj je protivnik stvorio Hrvatskoj daleko najviše prigoda.

Uvijek pouzdan, Šimić je nedostatak visine (180 centimetara) nadoknađivao odličnim pozicioniranjem, racionalnošću, čvrstinom, odlučnošću. Izbornicima je znao biti "katica za sve", nije bio glasan niti se isticao nogometnim umijećem poput Šimunića, ali Šimić nikada nije razočarao. Brz, uvijek blizu igrača kojeg čuva, stoperski posao odrađivao je besprijekorno. I iako je njegov vrhunac ispod vrhunaca Šimunića, Tudora ili Roberta Kovača, njegov kontinuitet, dugovječnost, ali i uspjesi s potpuno različitim generacijama čine ga najboljim hrvatskim obrambenim igračem od samostalnosti.

3. Robert Prosinečki

Najbolji mladi igrač svijeta, prvak Europe sa Zvezdom, pojačanje Reala iz Madrida.

Svijet je bio pod njegovim nogama, ali nikada nije ostvario taj potencijal do kraja.

No, Robert Prosinečki ostvario je nešto drugo. Postao je ljubimac navijača gdje god je igrao. I godina dana u drugoj ligi u Portsmouthu bit će dovoljna da ga se navijači uvijek sjećaju kao jednog od najvećih kojeg su gledali.

Robert Prosinečki

Hrvatska: 49 nastupa, 10 golova (kapetan u 1 nastupu)
Značajni klubovi: Crvena zvezda, Real Madrid, Real Oviedo, Barcelona, Sevilla, Dinamo Zagreb, Standard Liege, Portsmouth, Olimpija Ljubljana, NK Zagreb
Bodovanje: 7+9+9=25 bodova

Veliki Žuti je bio nogometni genijalac. Koji je nekada oduševljavao, a nekada frustrirao. Nemali je broj onih koji su mu zamjerali "carinjenje" lopte, mnogi su tvrdili da Hrvatska igra brže i bolje bez njega, uostalom, i Ćiro Blažević posegnuo je u nekim utakmicama u Francuskoj za drugačije rješenje u vezi, i tada nije ispao Asanović, koji je uvijek bolje igrao za reprezentaciju, nego Prosinečki.

I stoga, njegova reprezentativna karijera nije briljantna. Ali je svejedno itekako pamtljiva.

Od gola Španjolskoj koji je svijetu najavio Hrvatsku preko genijalnog gola Jamajki do najvažnijeg reprezentativnog gola u karijeri, onog Nizozemskoj u utakmici za broncu, Prosinečki je ostavio važan trag. Oni malo bolje memorije će se sjetiti da je Robi briljantnim pasom pokrenuo akciju koja je potom zahvaljujući Asanoviću, Bobanu i strijelcu Šukeru donijela i drugi pogodak u tom ogledu s Tulipanima, pogodak koji je Hrvatskoj donio 3. mjesto na svijetu.

I uvijek će ostati žal, kako kod Prosinečkog, kako kod navijača, tako i kod Ćire Blaževića, što nije ranije uveo Prosinečkog u polufinalu protiv Francuske kada je domaćin ostao bez isključenog Blanca.

Jedan od rijetkih igrača koji su nastupali i za Real i za Barcu, nije uspio ostaviti posebno značajan trag u tim klubovima, i njegova klupska karijera nije kasnije pratila potencijal koji je pokazivao krajem osamdesetih. Nesportski stil života dao je tomu svoj prilog, no prava je istna da je Robi bio - Robi. Da je uživao u nogometu, da je uživao u rolanju, slobodnjacima, viziji nogometa koju smrtnici ne mogu imati. Neovisno radi li se o Kutiji šibica ili utakmici Dinamo - Partizan ili utakmici za broncu na SP-u, Prosinečki je težio nadmudrivanju, nadigravanju, Prosinečki je više mislio na publiku nego na taktičke obveze. Nije mu bilo ispod časti igrati ni za Dragovoljac ni za Olimpiju, samo da se igra nogomet. Točnije, da se Robi igra nogometa.

Najveći genijalac kojeg smo imali u ovih dvadeset godina, to je sigurno. Mogao je biti i najbolji nogometaš, ali poznavajući ga - ionako će mu draža biti ova prva titula.

2. Zvonimir Boban

Kapetan.

Zauvijek obilježen skokom na milicajca, Boban je bio i ostao simbol, kapetan, legenda.

Svjestan raznih teškoća koje nudi zajedničko igranje Asanovića, Prosinečkog i Bobana, Ćiro je svjesno žrtvovao najagilnijeg među njima, Zvonu Bobana, kao zadnjeg veznog i tako mu malo smanjio manevarski prostor da pokaže svu raskoš zaista velikog talenta. Iako je u reprezentaciji odigrao velikih utakmica, iako će ostati zapamćeno da je u generaciji velikih nogometaša, ali i vrlo snažnih ličnosti, upravo on bio kapetan kojeg su svi poštovali i slijedili, nikada neće moći ni pobjeći od pogreške u polufinalu SP-a 1998.

Zvonimir Boban

Hrvatska: 51 nastup, 12 golova (kapetan 1993.-1999.)
Značajni klubovi: Dinamo Zagreb, Bari, Milan, Celta Vigo
Bodovanje: 9+10+9=28 bodova

Klupsku karijeru posvetio je u najvećoj mjeri Milanu gdje je ostavio veliki trag igrajući u jednoj od najboljih momčadi devedesetih. Nije bilo lako istaknuti se u momčadi toliko jakoj da su 1992. u finalu Kupa prvaka na tribini uz Bobana kao stranci sjedili Gullit i Savičević. Savičević i Boban su to naplatili s kamatama dvije godine kasnije, odigravši zajedno s Milanom briljantnu utakmicu u finalu protiv Barcelone.

U Italiji je također njegov talent nerijetko bio okovan u taktičke zavrzlame trenera poput Capella ili Zaccheronija, a upravo je kod ovog posljednjeg pokazao kakva je klasa kada mu se daju odriješene ruke i prava pozicija "desetke".

U završnici sezone 1998./1999., Zaccheroni je popustio pod pritiskom javnosti i Bobana gurnuo kao polušpicu iza Weaha, a briljantni dvojac odveo je Milan do naslova prvaka s devet pobjeda u 11 susreta. Bile su to najbolje Bobanove igre u karijeri, koje su ljubitelje njegovog nogometa natjerale da se zapitaju - kako bi izgledala njegova karijera da se, primjerice, odlučio za odlazak na Old Trafford gdje ga je želio vidjeti Alex Ferguson? Kako bi izgledala njegova karijera da je u Milanu i u Hrvatskoj zaista igrao poziciju čiji je broj najčešće nosio, desetke?

1. Davor Šuker

Najlakši izbor na ovom popisu, bez dvojbe.

Tužno je što je Davor Šuker kao osoba kompromitirao puno toga što je ostvario Davor Šuker kao nogometaš. Od onih zlatnika preko distanciranja od Osijeka do "brendiranja" i nespretno izvedenog dolaska u vlast u Rusanovoj, kroz koaliciju s najomraženijim čovjekom hrvatskog nogometa, Šukerov imidž danas ne kotira posebno dobro.

No, još je tužnije što se Šukeru danas zbog toga zviždi. Jer, njegova ostavština u dresu Hrvatske još uvijek je puno veća od bilo čega što je pogriješio nakon igračke karijere, i ne bismo si smjeli dopustiti to zaboraviti.

Rekao je jednom Slaven Bilić, a sigurno su javno ili u sebi ponovili i svi drugi brončani - "bili smo odlična generacija, puna dobrih igrača, ali da nismo imali Šukera u napadu"...

Da, da Hrvatska nije imala Šukera u napadu, ne bi bila treća na svijetu. Ne bi reprezentativni nogomet u drugoj polovici devedesetih obilježila jedna mala, tek nastala zemlja, ne bi se glas o Hrvatskoj pročuo na svim kontinentima i ne bi hrvatska nogometna reprezentacija tako munjevito došla u svjetski vrh.

Davor Šuker

Hrvatska: 69 nastupa, 45 golova (kapetan u 20 nastupa)
Značajni klubovi: Osijek, Dinamo Zagreb, Sevilla, Real madrid, Arsenal, West Ham, 1860 Münich
Bodovanje: 10+10+10

Za svaki legendarni gol koji je zabio bilo koji drugi igrač u povijesti hrvatske reprezentacije, Šuker je zabio dva. Od loba Schmeichelu preko rolice Köpkeu do onog navođenog projektila Van der Saru, Šuker se nazabijao i lijepih i važnih golova. Zabio je Irskoj nakon perfektnog štopanja kada su mnogi već krenuli prema izlazu; zabio je dva Italiji da svijetu kaže "evo nas, tu smo"; zabio je Stelei dva puta iz istog jedanaesterca u situaciji kada taj drugi ne bi zabio nitko osim Šukera; zabio je u Pireju kada smo već bili otpisani. Zabijao je otpatke, zabijao je golčine, zabijao je gdje god je stigao, kako god je mogao, iz najbolje akcije ili iz ničega.

Zlatna ljevica bez konkurencije je najbolji hrvatski nogometaš od osamostaljenja, a vrlo vjerojatno uopće.

Međunarodnu klasu dokazao je i u dresu Reala s kojim je osvojio Ligu prvaka, no njegovu karijeru definitivno je obilježila Hrvatska i posebno SP 1998. Natjecanje na kojem je zabio u svakoj utakmici u kojoj je Hrvatska zabila gol (6 od 7), natjecanje na kojem je tim golovima odveo jednu malu zemlju do ogromnog uspjeha i natjecanje na kojem je osvojio Zlatnu kopačku ostavivši iza sebe Ronalda, Batistutu i društvo. Najbolji na najvažnijem natjecanju koje je igrao.

Šukerman. Jedini od ovih igrača čije ime i dan danas izaziva respekt u bilo kojem kutu svijeta, jedini čije dresove smo gledali na klincima u Africi, jedini koji je sudjelovao na ceremonijama dodjele nagrada najboljim nogometašima svijeta (drugi u izboru za Zlatnu loptu, treći u Fifinom izboru), jedini Hrvat na Fifinom (zapravo Peleovom) popisu 125 najboljih nogometaša svih vremena.

Ostvarenja vrijedna pljeska. Uvijek i svugdje u Hrvatskoj.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Hari 5606.11.2012. u 18:18
    Niko Kovač,ovdje definitivno nema mjesto..Ni blizu..
    Hari 56
  • john doe27.10.2012. u 01:40
    sviđa mi se ova lista
    john doe
  • Buljko26.10.2012. u 07:35
    Pa nije ovo ljestvica najboljih reprezentativaca, već hrv. nogometaša općenito.
    Buljko
  • johnny_st25.10.2012. u 13:11
    Toliko "objektivno" da sečudim kako nisan naletia na sammira u ljestvici Dobro je neko gore primjetia, kakve veze ima klupska karijera sa najboljim reprezentativcima... a opet ako se vodimo po tom kriteriju šta onda niko kovač radi tu, a nema npr jarnija koji je igra za real i juve? nema asanovića?... [više na forumu]
    johnny_st
  • james91125.10.2012. u 00:15
    Ili po čemu su Asanović,Štimac,Rapaić i Bilić van liste,a unutra su naprimjer Olić,Modrić... Šta je to Modrić napravia u karijeri zasad? Ništa,za 20 godina ga se može stavljati na popis,ali sada je on daleko od top 10 naših nogometaša u povijesti!
    james911