Packe

Vrijednosti su važnije od idola

Tomislav Pacak • petak, 15.02.2013.
Vrijednosti su važnije od idola
Foto: Ilustracija

Treba li borac protiv raka baciti u koš svoju Livestrong narukvicu? Treba li mladi sportaš s invaliditetom skinuti poster Oscara Pistoriusa sa svog zida? Nisu to laka pitanja. Svijet sporta doživio je puno negativnih šokova i mračnih životnih priča u proteklom razdoblju koje moraju ostaviti traga na način kako pratimo sport. Nasilje sportaša, nasilje u sportu i nasilje vezano za sport neumoljivi je podsjetnik da kao društvo moramo još štošta učiniti da bismo nasilje smanjili. U društvu općenito, jer sport je samo njegovo ogledalo, ne predvodnik nasilja.

Inspire a generation. Bio je to slogan londonskih Olimpijskih igara, a jedan od simbola i takvog slogana i uopće prošlogodišnjih Igara bio je Oscar Pistorius. Omiljeni, šarmantni, simpatični Južnoafrikanac i njegova životna priča upravo su ono što volimo slušati - rođen bez obje fibule zbog čega su mu mu amputirane obje potkoljenice, nije se prepustio malodušnosti već je postavio, a potom i dosegnuo nevjerojatne ciljeve. Postao je prvi atletičar s takvim invaliditetom koji je nastupio na ljetnim olimpijskim igrama, u Londonu je s protezama dogurao do polufinala na 400 metara. Borio se i protiv drugih natjecatelja i protiv svoje invalidnosti (iako će on reći kako 'nema invalidnost već samo nema dvije noge') i protiv birokracije i protiv svih koji su tvrdili da mu proteze dodatno pomažu. Nije sada ni važno jesu li takvi bili u pravu, važno je da je Pistorius bio inspiracija i uzor mnogima, kako sportašima s invaliditetom tako i svima koji vole vidjeti osobu koja nadvlada sve objektivne teškoće i prepreke, koliko god velike bile.

Oscar Pistorius danas je u svojoj zemlji izveden pred sud kao optuženik za ubojstvo s predumišljajem svoje djevojke Reeve Steenkamp.

Danas još uvijek imamo premalo informacija da bismo znali što se točno dogodilo, no Pistorius je po svemu sudeći četiri puta upucao Reeveu. Neimenovani izvori - koje policija za sada demantira - govore kako će se slavni atletičar, jedna od najvećih zvijezda u JAR-u, braniti da je pucao u nju misleći kako se radi o provalniku. To je ujedno i najbolji mogući scenarij u ovoj tragediji za sve kojima je Pistorius drag, što sugerira i novinar tamošnjeg FHM-a Hagen Engler koji dobro poznaje žrtvu:

"Najbolji slučaj jest da ju je nehotice ubio. To bi bila uobičajena pogreška u Južnoj Africi, da smo toliko paranoični da ste spremni pucati kada ne znate što se događa. Zaista smo na razne načine 'zeznuta' država i svako malo se dogodi neki ovakav slučaj kada toga postanemo svjesni."

Oscar Pistorius za CNN: "Kada ste međunarodni sportaš imate puno odgovornosti koja s tim dolazi."

No, realnost je malo oštrija prema Pistoriusu. Policija je priznala kako su susjedi čuli svađu prije pucnjeva, a čuli su je i večer prije. Policija je obznanila kako je već bilo prigovora "kućne prirode" u njegovom domu. Polako, ali sigurno, pojavljuje se sve više izvještaja, navoda i izjava o ponašanju koje nije uvijek bilo idilično, a kakvim se Pistoriusa uglavnom prikazivalo.

Progledalo mu se kroz prste kada je brzo vozio automobile i brodove, pa i kada je imao brodsku nesreću. Zanemario se navodni incident od prošle godine kada je prijetio drugom muškarcu da će mu slomiti noge, kao i situacija kada je jednu ženu udario vratima (ona je odustala od tužbe). Navodi njegove bivše djevojke koja je zaprijetila reći "istinu o Oscaru koji nije takav čovjek kakvim ga svi smatraju", pa se onda predomislila, više se ne ismijavaju kao navodi ogorčene ostavljene djevojke.

Pa ipak, mnogi će ostati na strani Pistoriusa i povjerovati svemu što kaže u svojoj obrani (započeo je s tvrdnjom da 'nije kriv'). Uvijek je bio šarmantan s medijima, respektirao je svakog novinara i fotografa na kojeg je naišao, a njegova priča i sportski uspjesi nadahnuli su mnoge. Neće to biti prvi puta, jer jednostavno nam je teško prihvatiti da su ti naši sportski idoli ne samo ljudi od krvi i mesa već pravi, ozbiljni grešnici, počinitelji teških kaznenih djela.

Nasilje u sportu

Ovaj naizgled jednostavan podnaslov otvara iznimno kompleksnu temu o kojoj su napisane knjige, pa si ne utvaram da je mogu dobro obraditi u jednoj kolumni. To je tema koja otvara brojna pitanja. Koje sportske vrline i vrijednosti promičemo slobodnom borbom (MMA)? S koje strane granice je boks? Zašto smo mi ti - a ne sportaši, tako pokazuju istraživanja - koji želimo tučnjavu na hokeju? Zašto volimo nasilnost ragbija, footballa, pa u nekoj manjoj mjeri i sportova poput nogometa i rukometa, da ne govorimo o borilačkim sportovima?

To je tema u kojoj ne možete pobjeći ni od nasilja na tribinama i oko stadiona i uopće među navijačkom masom. Nasilje možemo doživjeti i vidjeti na puno različitih načina. Prije nekoliko godina otac jednog mladog hokejaša pretukao je na smrt drugog oca jer mu je ovaj samo rekao da se smiri, nakon što je prvospomenuti nasrnuo na svog sina jer se "nije branio poput muškarca protiv drugih igrača". Kada god odete na neku utakmicu, zasigurno svjedočite nekom obliku verbalnog nasilja. Još uvijek se mučimo, i mi u Hrvatskoj, ali i ljudi širom svijeta, s rasizmom. Svjedočimo "institucionalnom nasilju" nad ženama, nad sportašima s invaliditetom pa i onima najboljima ako nisu po volji "vrhuškama". Svjedočimo vremenu kada se sportaše tjera na terene i parkete i s ozljedama, kada im suparnički kramponi trgaju koljena i karijere, kada Kinezi svojoj sportašici neće ni reći da joj je majka preminula da se može dobro spremiti za OI.

O nepravednom položaju žena u sportu odnosno nasilju nad ženama također bi se moglo napisati nekoliko knjiga. Nisam feminist, štoviše, ne mislim da, primjerice, tenisačice zaslužuju isti nagradni fond kao tenisači na Grand Slam turnirima (jer, ako ništa drugo, igraju kraće mečeve), i ne mislim da se dekretom može izjednačiti muški i ženski sport. Činjenice su da muškarci puno više gledaju sport, igraju sport i da su u sportu, općenito, puno uspješniji i kvalitetniji zbog fizičkih predispozicija i da iz tih razloga ženski sport nije ni izbliza praćen i gledan kao muški. No, ono što se zbiva oko sporta - da su muškarci junaci, a žene svojevrsni objekti u obliku "čirlidersica", plesačica ili djevojaka u bikinijima na reklama nedvojbeno vodi određenoj seksualnoj agresiji dijela muškaraca, pa tako i tih sportaša. I nije čudno što su toliki od njih bili involvirani u razne slučajeve silovanja, veći dio kojih je zataškan i izvansudski dogovoren, a za ogroman dio zasigurno nismo nikad ni čuli zbog (opravdanih) strahova žrtvi. Odgovorni su i ti muškarci, odgovorne su i žene koje dopuštaju raznoraznu eksploataciju svojih tijela, no na kraju dana najodgovornije je društvo koje slavi i promiče takve odnose. Od muškaraca očekujemo da "igraju muški", od djevojaka da izgledaju kao boginje, i to nam se sve čini normalnim dok se ne dogodi neki slučaj ubojstva ili silovanja gdje se zapitamo - hm, kako je do toga došlo?

Ako ste od onih koji su u školi uvijek "htjeli saznati više", na temu nasilja nad ženama toplo preporučujem odličan tekst Jennifer Siebel Newsom u Huffington Postu.

Na kraju, možda i najgori, a nažalost zasigurno dobro rasprostranjeni oblik nasilja u sportu je onaj trenera nad djecom i mladima. Amerikance još trese skandal sa sveučilišta Penn State koje je dopuštalo i skrivalo zlostavljanje barem 52 maloljetnika od strane pomoćnog trenera u football momčadi Jerrya Sanduskyja, no to je samo najpoznatiji i najnoviji primjer, nije ni prvi - i bojim se da neće biti ni posljednji.

Povijest nasilja sportaša nad ženama je prebogata. Slavni igrač američkog nogometa O.J. Simpson optužen je i potom uz veliki doprinos pritiska javnosti oslobođen krivnje za ubojstvo svoje supruge Nicole Brown Simpson i njenog prijatelja Ronalda Goldmana, no kasnije je izgubio civilnu tužbu za isti slučaj, da bi svoju narav pokazao i 2007. kada je uhićen i kasnije osuđen zbog oružane pljačke, otmice i drugih kaznenih djela. Rae Carruth, igrač američkog nogometa, optužen je da je ubio trudnu Chericu Adams. Jayson Williams, igrač 76ersa i Netsa (NBA) ubio je vozača limuzine. Lani je igrač Kansas City Chiefsa Jovan Belcher ubio svoju djevojku, a potom i sebe.

U jednom sasvim drugačijem sustavu od američkog, onom japanskom, kandidaturu Tokija za olimpijske igre upravo zasjenjuje skandal iz judo svijeta u kojem je 15 judašica poslalo pismo u kojem se žale na fizičko nasilje i maltretiranje od strane trenera Ryujija Sonode koji je bio prisiljen dati ostavku. U prosincu prošle godine jedan se japanski srednjoškolac ubio zbog batina koje je dobivao od košarkaškog trenera.

Nasilje u sportu događa se posvuda.

No, važno je demistificirati dvije predrasude - da ja nasilje prouzročeno pohlepom vlasnika i utjecajem novca te da su sportaši zbog "prirode posla" skloniji nasilju od drugih ljudi.

Naime, istraživanja pokazuju da nasilje u sportu (na samim terenima) nema nikakve veze s novcem. Mnogo je sportaša u juniorskim, sveučilišnim natjecanjima te sportovima gdje nema puno novca, a koji jednako - ili čak i više - pribjegavaju žestokim startovima i udarcima, ili su spremni ozlijediti sebe ili protivnika za nekakav rezultat. Lako bi, stoga, bilo optužiti igrače, trenere i klubove za njihovu pretjeranu težnju za pobjedom ("pod svaku cijenu") ili medije zbog njihove težnje da na tim nasilnim sportovima ili nasilnim akcijama u sportovima dodatno zarađuju, a puno je teže analizirati što mi kao društvo želimo od pojedinih sportaša i sportova.

Veličamo pobjede iznad svega, sportaše koji će učiniti "sve", no osjećamo se prevareno kada netko ode korak iznad postavljenih pravila (poput Armstronga) ili kada se netko izvan terena ponaša onako kako mu dopuštamo na terenu (i zapravo ga zbog toga i veličamo) - kao da je "muško" kojem je svaka žena objekt.

Za ovaj tekst ipak je puno važnija ova druga predrasuda s kojom sam i krenuo u istraživanje za ovu kolumnu - da sportaši naginju nasilju izvan terena. Iako postoje i ovdje su spomenuti brojni primjeri toga, istraživanja ne pokazuju posebnu sklonost nasilju sportaša. Kasnih devedesetih istraživač Todd Crosset analizirao je sve dotadašnje studije o nasilju sportaša samo da bi došao do zaključka da igranje sporta nema nekakvu jaku korelaciju s nasiljem u privatnom životu. Štoviše, brojne analize pokazuju da sportaši u borilačkim sportovima u kojima se puno govori i o poštivanju određenih načela, kao u boksu ili taekwondou, imaju veću zadršku prema nasilju izvan ringa od prosječnog muškarca.

Idoli koji to nisu i vrijednosti koje to jesu

Pridružite se Tomislavu na Facebooku

Ako želite direktno s Tomislavom Pacakom komentirati aktualne sportske događaje, pridružite mu se na Facebooku klikom na link.

Stoga, zaključak priče o Pistoriusu ne može biti - sportaši su nasilni, pa ovakve poteze od njih možemo i očekivati. Kućnog nasilja ima posvuda, a sportaši samo imaju tu (ne)sreću da su javne osobe i da su njihovi slučajevi stostruko praćeniji od onih "običnih" ljudi. Dobra stvar u tomu je što takvo praćenje može podignuti svijest o određenim problemima bolje nego bilo kakva uobičajena akcija vlade ili civilnih udruga.

Isto tako, priznanje o dopingu Lancea Armstronga ili Marion Jones ne znači da su svi biciklisti ili atletičari "prljavi". Kao što avanture Tigera Woodsa ne znače da su svi golferi seksualni manijaci i prevaranti. Kao što trenutno stanje Paula Gascoignea ne znači da su svi nogometaši alkoholičari. Kao što Vickovo tretiranje pasa ne znači da su svi NFL igrači "životinje" prema životinjama. Kao što Tysonovo silovanje Desiree Washington ne znači da su svi boksači silovatelji.

Svi ti slučajevi samo su pokazali da o našim sportskim junacima ne znamo ništa izvan onoga što čine na sportskim borilištima i onih mrvica koje nam nude u intervjuima. Zbog čega je vrlo opasno idolizirati ih.

Činjenica je da u sportskom novinarstvu znamo velikim sportašima pripisivati raznorazne moralne i karakterne vrline za koje ne znamo odnose li se na tu osobu i izvan terena. Znamo ocjenjivati sportaše kao osobe, jesu li "dobri ili loši", prema onome što vidimo na terenu - a to je često iskrivljena slika.

Možda je bilo razloga za određene kritike Pistoriusu prije ovog ubojstva, no tko bi dirao u idola? Tko bi želio dublje istražiti navode bivše djevojke, provjeriti zašto policija nije odmah ispitala razinu alkohola u krvi kada je imao brodsku nesreću ili zašto je djevojka koja ga je htjela optužiti na udarac vratima tada odustala od optužbe. Možda, možda bi sve bilo drugačije da Pistorius nije bio idoliziran do maksimuma, do one točke gdje i ono što je objektivno loše - primjerice njegovu brzu i opasnu vožnju - pripisujemo kao cool dijelu njegove osobnosti. A o tomu koliko je to cool i previše zna hrvatski automobilist Marin Čolak.

To što mogu voziti bicikl brže od drugih ili ubacivati loptu u koš češće od većine ne znači da su sportaši svojevrsna super bića. Sa svim svojim vrlinama i manama, nisu bolji ljudi od drugih, pa nisu ni najbolji izbor za životne uzore. Sportske je, vjerojatno, dobro imati, no kao što smo na toliko primjera naučili - to što vidimo na terenima ne preslikava se u stvaran život.

Ono što kod sportaša, bilo kojeg, treba veličati jesu one vrijednosti koje sport nekome može ponuditi. Kako je u knjizi "Values of the game" nekadašnja zvijezda NY Knicksa i američki senator Bill Bradley napisao, to su "strast, disciplina, nesebičnost, poštovanje, hrabrost, vodstvo, odgovornost, otpornost."

Pistorius ili Armstrong definitivno su razočarali i prevarili one koji su ih obožavali. I zato je opasno sportaše idolizirati. Na jednoga Stana Musiala, kojeg je sjajno portretirao naš Bojan Koprivica, dolazi 100 ili 1000 ili 100.000 sportaša s većom ili manjom mrljom.

No, na kraju dana, onu rukavicu ili poster s početka teksta ipak treba ostaviti, dok god su oni simbol tih vrijednosti i poruka - da se mogu pobijediti prepreke poput teških bolesti ili invalidnosti. To što je Armstrong varao kako bi osvojio Tour de France ili to što je Pistorius, namjerno ili nehotično ubio svoju djevojku, ne baca ljagu na vrijednosti koje narukvica ili poster promiču.

To baca ljagu isključivo na njih.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • interreg20.02.2013. u 23:16
    Ljudi su takvi bili i uvjek ce ostati. Meni nikada nitko nije bio idol u smislu da zelim biti kao on. Ja jako postujem prava postignuca, ali ako je netko dobar/odlican sportas ili umjetnik, nema to nikakve veze s tim kakav je covjek.
    interreg
  • FantazistaFER19.02.2013. u 15:02
    Po meni treba postere armstronga i pistoriusa potrgat i bacit u smeće jer više nisu simboli sportskih vrijednosti kakvi su nekad bili, nego nakon ovih otkrića više simboliziraju prevaru,nepoštenje i doping (armstrong) te nasilje, ubojstvo i mentalnu poremećenost (pistorius). Naravno ako netko može... [više na forumu]
    FantazistaFER
  • Učitelj18.02.2013. u 09:22
    ovo je kao neki priručnik za samopomoć.
    Učitelj
  • malifudlaber17.02.2013. u 01:43
    malifudlaber
  • ManchaVerde16.02.2013. u 19:33
    Treba li borac protiv raka baciti u koš svoju Livestrong narukvicu?Recenica kao da je inspirirana epizodom South Parka o istoj temi : http://en.wikipedia.org/wiki/A_Scause_for_Applause
    ManchaVerde