Svi su osnovani ispočetka, nakon nekog vremena neki su vratili ime, neki nastavili pod novim, ali se niti jedan nije odrekao svoje povijesti. PSG je nastao spajanjem dvaju klubova, isti je slučaj i s Romom koja kao godinu osnivanja uzima 1927. kada je nastala spajanjem nekoliko klubova koji su osnovani dosta ranije. Werder je 1945. godine raspušten. Ukinut! Ali pazite ovo, na njihovoj web stranici piše da su osnovani 4.2.1899!!! Isti je slučaj i s Borussijom iz Dortmunda i s još 90% njemačkih klubova.
Rasprava zacijelo nikada neće završiti, priča o tome je li Dinamo osnovan 1911. ili ipak 1945. bit će aktualna kad god netko spomene plavi rođendan. I sad, kad će u travnju Dinamo slaviti stoti rođendan, kao sljednik Građanskog, maksimirskom klubu osporavaju se godine. Dijelom s pravom, ali argumenti da Dinamo ima pravo i da treba slaviti stotinu godina ipak su znatno jači.
Isti igrači, trener...
Dvojbama su nerijetko pridonosili i maksimirski kroničari, pisci plave povijesti koji su pisali kako je puhao politički vjetar. Pa su se gubili u bespućima povijesne zbiljnosti (podudarnost s naslovom knjige dr. Franje Tuđmana nije slučajna) i unosili zablude.
Nije sad stvar da su plavi odlučili slaviti veliki rođendan jer ga slavi i Hajduk. Iako obojica stogodišnjaci, Hajduk je dva i pol mjeseca stariji i to mu nitko ne kani osporiti. No, Dinamo je sljednik Građanskog i ima pravo na svoj rođendan, ima pravo zapaliti stotinu svijeća na svojoj torti.
Poveznice s Građanskim, koji je, kao i HAŠK i Concordia, 1945. ukinut dekretom uz obrazloženje da su podržavali NDH, više su nego dovoljne da bi se Dinamo mogao prozvati stogodišnjakom. Dinamo je osnovan desetak dana poslije gašenja spomenutog trojca.
U novoosnovani klub došli su igrači Građanskog – August Lešnik, Franjo Wölfl, Zvonimir Cimermančić, Mirko Kokotović, Branko Pleše, Emil Urch, Milan Antolković, Ivica Reiss, Ernest Dubac, Ivica Medarić, Nikola Duković, Oskar Jazbinšek – isti je bio trener, Martin Bukovy, koji je od 1935. do gašenja vodio Građanski, a onda odmah nastavio u Dinamu sljedeće tri godine. Ista su bila četvorica članova uprave, maser, pa i stadion jer je Dinamo igrao na igralištu Građanskog na Koturaškoj cesti. Dinamo je preuzeo i dresove, ostala je plava boja kakvu je dotad imao Građanski. A i navijači su ostali isti.
Pametnom više nego dovoljno, uostalom, i sami bivši igrači s kojima smo imali prilike razgovarati osjećali su se kao da nisu promijenili klub, klub je promijenila samo politička volja.
Prvih stotinu godina
Ona se petljala i poslije, u Hrvatskoj, kad se nije poslušao glas javnosti, navijača, koji su u Maksimiru skandirali Građanski, Građanski. Napravljena je povijesna pogreška i klub je dobio kovanicu HAŠK Građanski te otvorio frontu s navijačima koja nije smirena ni imenom Croatia, iako se pod tim imenom igrala i Liga prvaka.
Kako bilo, 26. travnja naklonit ćemo se stotom rođendanu plavog kluba.
Večernji list pokušat će u toj stogodišnjoj povijesti izabrati najbolje igrače, najboljeg trenera.
A za to će trebati i pomoć naših čitatelja koji će sudjelovati u tom izboru najboljih u prvih stotinu godina kluba.
Senzacionalni nalaz!
Dinamo će 2011. proslaviti ne 100, već 2000 godina!
Rasprava zacijelo nikada neće završiti, priča o tome je li Dinamo osnovan 1911. ili ipak 1945. bit će aktualna kad god netko spomene plavi rođendan. I sad, kad će u travnju Dinamo slaviti stoti rođendan, kao sljednik Građanskog, maksimirskom klubu osporavaju se godine. Dijelom s pravom, ali argumenti da Dinamo ima pravo i da treba slaviti stotinu godina ipak su znatno jači.
Isti igrači, trener...
Dvojbama su nerijetko pridonosili i maksimirski kroničari, pisci plave povijesti koji su pisali kako je puhao politički vjetar. Pa su se gubili u bespućima povijesne zbiljnosti (podudarnost s naslovom knjige dr. Franje Tuđmana nije slučajna) i unosili zablude.
Nije sad stvar da su plavi odlučili slaviti veliki rođendan jer ga slavi i Hajduk. Iako obojica stogodišnjaci, Hajduk je dva i pol mjeseca stariji i to mu nitko ne kani osporiti. No, Dinamo je sljednik Građanskog i ima pravo na svoj rođendan, ima pravo zapaliti stotinu svijeća na svojoj torti.
Poveznice s Građanskim, koji je, kao i HAŠK i Concordia, 1945. ukinut dekretom uz obrazloženje da su podržavali NDH, više su nego dovoljne da bi se Dinamo mogao prozvati stogodišnjakom. Dinamo je osnovan desetak dana poslije gašenja spomenutog trojca.
U novoosnovani klub došli su igrači Građanskog – August Lešnik, Franjo Wölfl, Zvonimir Cimermančić, Mirko Kokotović, Branko Pleše, Emil Urch, Milan Antolković, Ivica Reiss, Ernest Dubac, Ivica Medarić, Nikola Duković, Oskar Jazbinšek – isti je bio trener, Martin Bukovy, koji je od 1935. do gašenja vodio Građanski, a onda odmah nastavio u Dinamu sljedeće tri godine. Ista su bila četvorica članova uprave, maser, pa i stadion jer je Dinamo igrao na igralištu Građanskog na Koturaškoj cesti. Dinamo je preuzeo i dresove, ostala je plava boja kakvu je dotad imao Građanski. A i navijači su ostali isti.
Pametnom više nego dovoljno, uostalom, i sami bivši igrači s kojima smo imali prilike razgovarati osjećali su se kao da nisu promijenili klub, klub je promijenila samo politička volja.
Prvih stotinu godina
Ona se petljala i poslije, u Hrvatskoj, kad se nije poslušao glas javnosti, navijača, koji su u Maksimiru skandirali Građanski, Građanski. Napravljena je povijesna pogreška i klub je dobio kovanicu HAŠK Građanski te otvorio frontu s navijačima koja nije smirena ni imenom Croatia, iako se pod tim imenom igrala i Liga prvaka.
Kako bilo, 26. travnja naklonit ćemo se stotom rođendanu plavog kluba.
Večernji list pokušat će u toj stogodišnjoj povijesti izabrati najbolje igrače, najboljeg trenera.
A za to će trebati i pomoć naših čitatelja koji će sudjelovati u tom izboru najboljih u prvih stotinu godina kluba.
