Sportnet forum

Dobrodošli na najbolji hrvatski sportski forum!

2.svjetski rat i sve vezano uz njega....

123
...
878889
allen
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 29.08.2006.
Poruka: 53.404
28. srpnja 2010. u 00:27
allen je napisao/la:
@Solin

bas me zanima tvoje misljenje o ww2 i hitlerovoj ''final solution'' ideji po pitanju židova....
te o logorima kao sto su auschwitz,treblinka,majdanek,mathausen,buchenwald,bergen belsen i ostali....
pa kad budes imao vremena napisi...
Vidi cijeli citat


eto solin htio si da o tome u novoj temi pisemo,pa se mozes izjasniti vamo 
Opeth - Demon Of The Fall...
Giodrogo
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 06.03.2010.
Poruka: 27.857
28. srpnja 2010. u 00:28
haha, ne odustaješ...evo pošto je tema svjetski rat imam jedan tekst o svom kraju
Giodrogo
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 06.03.2010.
Poruka: 27.857
28. srpnja 2010. u 00:29
Tmurni oblaci svih teškoća Drugoga svjetskog rata nadvili su se i nad selima današnje općine Otok. Narod je prihvatio NDH kao svoju države i ostvarenje stoljetnih snova. Mladići su se odazivali vojničkim pozivima u domobranstvo, a među ustašama ih je bilo malo. Seljaci se nisu odazivali ni pozivima partizana. Željeli su ostati na svome. Međutim baš u tom mirnom kraju, na tim mirnim ljudima neprijateljski je bijes pokazao svu svoju mržnju i u zločinačkoj akciji mnoge zavio u crno. Nakon kapitulacije Italije u Drugom svjetskom ratu (8. rujna 1943.) hrvatske su snage s njemačkim četama zauzimale dijelove Dalmacije. Početkom 1944. godine Nijemci su poduzimali borbene akcije. U njima je sudjelovala SS divizija Princ Eugen i bataljun Vražje divizije. One su 28. ožujka izvršile krvavi pokolj mirnoga i nevinoga pučanstva Otoka, Gale i Rude, ali i drugih podkamešničkih sela. O tome je prikaz zapisao fra Bože Vuleta.


”Bilo pa prošlo. Šta ja iman pričat o tome. Prikinite razgovor o tome. Bilo pa prošlo!” Kad ovo čujete od čovjeka koji je kao dijete gledao kako mu krvnik majku a odmah potom sestru Lucu pogađa iz puške usred čela, koji je i sam pogođen u nogu, koji je prigušivši krik boli i gutajući dim dok krvnik ne napusti zapaljenu kuću kroz plamen spasio život, onda morate zašutjeti s dužnim razumijevanjem boli koju pobuđuju Vaša pitanja, i čekati dok sam počne izlijevati svoj jad. Kad Vam se učini da su zakazali svi osjećaji u čovjeka koji priča kako je između devedeset i šestero masakriranih tražio svoje najmilije i pronašao mrtve oca, majku, ženu, dvoje djece i sestru, onda njegovu bol otkrivate duboko sraslu s njegovim bićem kao metak koji se negdje duboko zabio i srastao s tkivom i kostima. Tek tada ćete razumjeti odsutan pogled čovjeka pred kućom kad vam poslije dubokog uzdaha kaže da je to kuća u kojoj je pod mrtvima ostao živ. Zastat ćete s takvim i u najvećoj žurbi pred ruševinom za koju Vam kaže da je u njoj izgorjelo trideset i petero ljudi od kojih svatko ima svoje ime. Kad u nekrologu na dan 28. ožujka 1944. godine počnete čitati imena očeva, majki, djedova, baka, mladića, djevojaka, djece i dojenčadi, imena čitavih obitelji, s područja koje omeđuje Kosinac, Cetina i Ruda, koji toga istoga dana nedužni stradaše i izgovarajući njihova imena nabrojite 481, onda Vam se, unatoč nagovoru da to uzmete kao stvar koja je ”ˇbila pa prošla”, javi neodoljiva potreba da saznate kako se to dogodilo, kako se to moglo dogoditi, tko je to učinio i zašto je to počinio.
Marčanska bura i led nisu nikakva rijetkost u Cetinskoj krajini. Ali, 28. ožujka 1944. godine, dan na koji je puhala nezampaćena bura, koja je nosila drvlje i kamenje a led do moždine probijao, ne razlikuje se od drugih i ne pamti po svojoj izuzetnoj klimatskoj oštrini, već po žalcu po zle kobi koja svojom oštricom pokosi stotine ljudskih života pod skrovitošću vlastitih obiteljskih krovova, u toplini ognjišta i kolijevke, zatečene za obiteljskim stolom, izvedene na kućno dvorište, odvedene kao tegleća marva do odredišta na kojem ih krvnik smaknu kao nedužnu jagnjad. Dan prije ”prošla je kroza Sinj jedna velika kolona njemačke vojske u kojoj je bilo i četnika”, piše u Kronici koju je vodio don Jozo Melki, rudski župnik koji je tada boravio u Sinju. ”Sada su otišli kroz Glavice na Han gdje su prenoćili”. Kako je spavala ta vojska, ne znamo, ali žitelji Milanović-Litre i Milanović-Trapo spavali su mirno, iako su dočuli da dolazi neka vojska. Dolazile su i odlazile različite vojske. Pravedan nema razloga za uznemiravanje, mislili su. I doista, prvi koji toga jutra oko osam sati proviriše glavom na tu hladnu buru ugledaše vojsku, njemačku, kažu, sudeći po uniformama. Ana Milanović-Litre, tada djevojka od 18 godina, pošla je u štalu pomusti krave.

Za njom jedan vojnik, traži mlijeka. Dok je muzla, on je s njom počeo razgovarati. Bilo joj je čudno da govori ”naški”, a njemački vojnik! Kad je zatražila objašnjenje on joj reče da nije Nijemac već da je iz Banata. U njegovoj pratnji vratila se u kuću i iznenadila kad je u njoj našla velik broj susjeda, a dovodili su i ostale. Sa sobom su imali neku ”mapu” i ”knjigu” po kojima su provjeravali radi li se o mjestu i o ljudima koje su očito tražili. S obrazloženjem da će doći njihov zapovjednik, održati im govor i ispitivati o partizanima, sve su Litriće doveli u jednu a Trapiće u drugu kuću. Zahtijevali su da povedu djecu i starce, čak i jednu nepokretnu staricu, jer će navodno biti pretres kuća, pa bi se, ostanu li sami, mogli uplašiti. Neki su čak obukli i bolju odjeću. Kad je ljudima ipak postalo sumnjivo, počeli su pokazivati potvrde koje su dobile od hrvatske vlasti kao granciju njihove lojalnosti hrvatskoj državi, ustašama, domobranima, a time i njihovim saveznicima – Nijemcima. Pokazavši takav dokument, pokojni je Stipan Milanović- Litre dobio odgovor: ”Dobro, znamo mi vas.” Drugi su pak rekli da ih to ne zanima. A kad je jedan vojnik ipak htio više znati o njima, a u odgovoru čuo da iz njihovih obitelji ima fratar koji je ustaški kapelan, da imaju časnika u ustaškoj vojsci, da je najveći broj u domobranima i da nitko nema u partizanima, bjesno je uzviknuo:”Dosta,dosta! Dosta ste mi napunili glavu!
U paničnoj napetosti ljudi su se počeli pitat što će se s njima dogoditi. Tada su im rekli da će ih streljati. ”Kad je on to reka, onaj se krsti, onaj moli ispovid, onaj diloskrušenje, oni vapi Boga, oni Gospu, oni Isusa Krista.Gospe spasi dušu!” (Iskaz preživjelog Nikole Sladovića koji je stanovao kod sestre udate u Litrića). Potom su zatražili da otvore prozor. Iljenko Milanović-Litre, šesnaestogodišnji mladić, otvorio je prozor, a jedan je vojnik odmah naslonio mitraljez. Miljenko mu reče:”Nemojte nas pobit. Gonite nas ustašon, di bilo!” On reče:”Mi ustaše i tražimo za pobit i njihove familije!” Nisu odmah zapucali pa je narod mislio da ih samo žele uplašiti. Međutim, izgleda da je mitraljez bio neispravan pa su donijeli drugi. Ni prije ni poslije nitko od tih vojnika nije rekao ni jedne njemačke riječi, a u tom trenutku čula se neka zapovijed na njemačkom. Počeli su pucati s prozora, pa s vrata, a potom s hodnika probivši pleteni zid. Na zapomaganje nekih ranjenika i plač jednog djeteta koje je ležalo u narjučju mrtve majke, psovali su i potom ubacili tri bombe. Kad se sve utišalo, zapalili su kuću. Opazivši da je kuća počela gorjeti, ranjenici, nekoliko žena i četiri mladića uz pomoć jednih drugima, izvuku se ispod mrtvih tjelesa i sa sobom ponesu dvoje preživjele djece, Juru i Pericu, te povedu još nekoliko djece koja su se skrila po kućama. Jedna od preživjelih žena vodom iz vučije ugasi vatru. Tako ”Bog je da da nisu izgorili mrtvi”.
Kad im se učinilo da više nema vojske, pošli su prema pećini koja se nalazi ispod glavne ceste. Pucalo je za njima ali nitko nije pogođen. Trojica mladića počeli su bježati prema Cetini, a četvrti, Nikola Sladović, pošto je bio teže ranjen, vratio se u jednu štalu. Iako je bura stvarala vodenu maglu, Karlo je preplivao, Miljenko i Bože pobjegli su prema Gali, žene i djeca ostali su u pećini. Poslije nekog vremena na vratima štale u koju se zatvorio Nikola pojavuio se jedan vojnik. Vidjevši ga ranjena upita ga nije li partizan. U tom trenutku na vratima se pojaviše ”trojica ustaša”. Kad je taj vojnik u njemačkoj uniformi ugledao njih, jednostavno je između njih pobjegao. Ustaše su se raspitale što se dogodilo. Nisu mogli vjerovati dok se sami nisu uvjerili. Čupajući kosu jedan je od njih potrčao za tim vojnikom, ali je on u međuvremenu umakao. Zbrinuli su Nikolu i potom odvezli u bolnicu.

Toga je jutra jedan od brojnih otočkih domobrana u Sinju, Stipica Norac-Kljajo, s ”ćuke poviš Grčića kuća” opazio dim u Otoku. Na to je odmah upozorio svoga suborca i sumještanina Ivana Jakića zvanog Kraljević. Zajedno su otrčali zapovjedniku Raki. Budući da nisu imali prijevoznoga sredstva, trčeći su se uputili u Otok preko Hana.Za njima su krenuli i drugi otočki domobrani, njih više od ”dvadeset”. ”Mi smo za tri kvarta sata bili do naše crkve u Otoku”, kaže Stipica. Na putu su susreli preživjele koji su pošli prema Hanu, a i preostale iz pećine uputili prema Hanu. Oko otočke crkve bili su postavljeni njemački topovi koji su pucali prema Bitunjskom brdu i drugim podkamešnišničkim selima. Kraljević je odmah otrčao do njemačkoga zapovjednika i vičući ga pitao što to rade s ljudima čiji su sinovi, očevi, braća – svi u domobranskoj vojsci. Zapovjednik navodno nije ništa znao, ali je obećao da će izdati naredbu da to ne čine. Tada se ta vojska najvjerovatnije nalazila kod Perkovića. Je li naredbom zapovjednika ili zbog drugih razloga, svakako u Lokića, Čekića i Šutrića nisu palili ni ubijali.
U neposrednoj blizini crkve, u zaseoku Mačina bili izveli na gumno sve ljude s Glavičice. Anka Sladović r. Mačina priča da su oni kao djeca imali čitanke sa slikom Pavelića. Kad su vojnici koji su ih izvodili vidjeli te čitanke rekoše: ”Ovi nas je i uputio da vas sad istramo vanka.” Kad su načuli dolazak domobrana, odustali su od svojih namjera i otišli. To su isto učinili u priblaću. U trenutku kad su naišli Stipica i Kraljević, prikupljali su ljude u Džimbega. Već su prikupili oko 80 ljudi iz Jelašaca i Priblaća. Kad su domobrani ljutito prosvjedovali, oni su međusobno nešto govorili na njemačkom – prije toga su s njim razgovarali naški – i odustali su od ubijanja. Poveli su ih najprije od Žuljevića, potom prema Kamenskom, da bi se, pošto ih je uhvatila noć, ponovno vratili u Žuljevića i sutradan poveli prema Sinju. U Sinju su se svi otočki domobrani potpisivali za njih. No, unatoč tome poveli su ih prema Imotskom, s obećanjem da će se vratiti, kako se i dogodilo. Sutradan je komisija u kojoj je bio i spomenuti Stipica Norac Kljajo, izišla na očevid. Sve je dokumentirano i fotografirano. U Litrića su istoj prostoriji, prema popisu koji se nalazi u župnom uredu u Otoku, bile 24 unakažene žrtve. ”Bog je da da nisu izgorili mrtvi”, ali su zato svi Trapići, njih 35, živi izgorili, izuzevši Andriju koji je uspio pobjeći, a u bijegu je bio ranjen, i Pavla koji se skrio sa svoje dvoje djece. S njima je izgorjelo i devetero susjeda Plavšića.

U susjednim zaseocima Šimunovića, Jukića, Mihoča i Midenjaka nitko nije stradao. Potom su krvnici ušli u Stranu. Ubili su četvero Brčića, dvadeset i devetero Katića, sedamnaestero Smoljića, petero Radnića, jednaestero Ešteka, troje Perića, troje Sladovića, sedmero Bodača, troje Marinovića, troje Vojkovića, osmero iz plemena Vladova Šesto, jedno od plemena Vladova i četvero Đula. Petnaestero ih je odvedeno i pobijeno na Kamenskom (četvorica Tadića, po trojica Vuleta i Botica, Marinovića i Sušić-Jurića po dvoje, te po jedno od Žižića i Čeka). Ukupno, dakle 171 osoba. Saznalo se također da je tog istog dana u Gali stradalo troje ljudi a od onih koji su bili odvedeni osmero je ubijeno u Rudi i na Kamenskome. Svoj koljački pohod zločinci su nastavili na Bitunjskom brdu. Najrevniji su koljači tamo prispjeli oko 11 sati. Bura i led nisu jenjavali pa su ljudi unatoč topovskim napadima ostali u kućama. Neki su se skrili u obližnju pećinu, a drugi su je opet nastavili budući da je topovska pucnjava prestala. Načuli su da bi mogla naići neka vojska pa su svi izvjesili bijela platna, ali nisu napuštali domove.

Bilo je vrijeme ”ručka”. Jozo Bitunjac pok. Luke priča da je s ostalim članovima obitelji jeo začinjenu puru kad je ušao jedan vojnik, ”priko njega onaj okrugli doboš: ' Dobro jutro!' – 'Dobro jutro' – naški govori. 'Čiča!' – zove on moga ćaću. 'Oj' – Kaže izađi vanka. Moj pok. ćaća kaže: ' Evo sa' ću'. I nije odma' izaša. On viče: Oćeš izać il' nećeš'. Izaša ćaća, za njin mater, za njin tri sestre i ja… On njega pita: ' Jesi ti partizan?'. Kaže ćaća: ' Nisan!'…. A vidu se partizani gori kako bižu prid njimon… Kad ja ugleda tamo dalje da najprije ubi Anu i Anđu pok. strica… Uto jedan onin šmajseron po mom ćaći. A mater: 'Ajme meni!', i prema ćaći. A oni i po njoj. Kad ja to ugleda – biž u kuću. Za mnon sve tri sestre i mali Maćov, Braco. Oni sili oko vatre a ja se sakrio za ambar. A on uđe i zapuca po njimon. Krv po kući… Sve se svalilo k meni. Ode on vanka. Zapalila mi se ona gornja kuća, vatra ulazi na vrata. Ja da ću vanka – njizi četri prid kućon. Opet se ja vratio i sijo. Kad ja vidin da ću izgorit – opet kroz tu atru i kroz ti dim. Gori i jedna i druga kuća. Ja izletijo povri kuća a ta vojska iđe prema meni. Ja se opet vratijo kroz tu vatru i dim u jedan vrta prid kućon. Lega u jedan zaboj…
Kad su oni otišli ja se povratijo u kuću. Ugasijo tu malu kućicu. Tu su mi dvi sestre ranjene a dvi ubiene. Sestra i stričevka i ja mali Blažov, Braco osta živ.” Na drugom kraju susjedstva izveli su ljude iz kuća i okupili na jedno mjesto. Ante Bitunjac kaže: ”Moj je ćaća nosi Itlerovu šapku. Ja znan kad je leža u pojeti onde je bila Itlerova slika i šapka. I on to iznijo. Kažu: ' Neće Švabo nas'. Dok je on to pokaza – aj ća!” Pokojnog Antu Bitunjca, starijeg čovjeka, priža Jozo Bitunjac pok. Petra, upitali su je li partizan i potom zapucali na nj. kad je bio pogođen zavikao je:”Gospe moja, šta je ovo jutros!” ”U tom trenutku svit je počeo bižat. Ja san – priča Jozo – uvatijo svoju sestru od pet godina za ruku. Jednu 35 do 40 metara odatle, jedan je na kamen postavio ono na nagore šta san kasnije dozna da je mitraljez. Lega i samo kosi. Svit pada. Vojska iulazi u selo i tuče. Kuće počele gorit. U kućon ovce, magerad, konji, kokoši, mačke, sve skiči jer sve gori. Mi smo ostali živi jer je bio velik dim pa oni nisu mogli u dim. Mi smo kroz dim u jednom pritorku pogodili na vrata jednog kućerka. Plamen ulazi. Gasin robu na sestri i na sebi. Nit ja pitan di je mater, nit ko pita za koga.” U međuvremenu još su došli neki u taj kućerak. ”Onda san ja izaša vanka. Plamen. Oboša san po komšiluku do po sela da vidin ima li još vojske. Od stra san priskaka mrtve. Možda san priskočio i priko pokojne matere, sestre, brata. Ja nisan ništa vidio

Od vojnika nema niko. Kad smo prikučili vrata da ne ulazi dim, tuče na vrata. Zove: 'Brajo!' Kad ko? Sestra Mara ranjena. Njoj rafal skinio svu livu stranu… U tomu, stari jedan, Pava, obe mu ruke pribijene, zove mene. Uvejo i jega tu… Kad smo pošli svi vanka, poveo san sestru Anđu i metijo je na kosti, kroz selo. Onde leže mrtvi, Anđa, Iva, sve i' po imenu mogu nakontat… Sestru Anđu nisan skinio za četri ure s kostiju… Kad smo ugledali dim u Rudi, vratili smo se. Posli po ure naiša je pokojni ćaća iz Rude. Kad je ugleda nas! A šta će? Sve je gotovo.” K onima u pećini naišla je karavana vosjek s najmanje ”dvadeset konja”, priča Ante Bitunjac. ”Svega natovarilo na konje. Ka ono naši ljudi radili u Češkoj. Kad meni jedan govori: 'Ajde mali, vrati one konje!' A drugi govori: 'Vidiš da se pripa, nemoj!' On sve naški govori: 'Nek iđu u rupu dok naš oficir naiđe'… Vojska je sva otišla a ti' oficira nema. Pera otišla vidit šta je u selu. Kad se vratila kaže da su mi baba i did mrtvi za lastavicon. Oboje izgorilo, još plamen iz njizi iđe. Mater mi i dvi sestre izgorile. Njizi ja nisan vidio. A najžalije mi brata Dušana (2 godine). Na njemu sva robica izgorila, a tilo ništa. Dan danas je meni ža toga diteta. Osmero iz moje obitelji poginulo… I onda kud?... Od mirirsa stat ne možeš – ka' ljudsko meso gori.” Tu na Bitunjskom brdu ubiše pedesetčetvero ljudi. Susjedni zaseok Kambera nije znao što se dogodilo Bitunjcima pa je i njih pedesetšestero snašla ista sudbina, a jednako tako tridesetsedmero Crljena.
Ubili su i tridesetčetvero ljudi u zaseoku Radmana. U Malu Rudu naišli su konjima. Ne znajući puta niz grede, priča preživjela Pera Jurković, dvije djevojke, kćeri pok. Bajile, pokazale su im put. S istim su obrazloženjem prikupili ljude, naime da će im držati govor i da će ih fotografirati. Istovremeno su i pljačkali kao što su to činili na Bitunjskom brdu i drugdje. Kako je zapisao don Jozo Melki, Marko Marijanović, koji je ostao živ ispod streljanih, pričao je kako je jedan vojnik iznio iz kuće Andrije Botice, koji je radio u Češkoj, jednu ”inceradu doviknuvši pr tom kolegi: ”Gle, Jovo, kako je lepa!” Iz te skupine okupljenih ljudi na Medvidovu gumnu, vidjevši da je jedan od vojnika postavio mitraljez, dvaput se pokušala izdvojiti Pera Jurković, koja je u narjučju imala sedmomjesečno dojenče. Treći put joj je to uspjelo, iako su pucali za njom. Na tom mjestu, kako priča Mišija Jurković koji je pokopao tjelesa, poginulo je 96 ljudi: 12 Belajića, 12 Botica, 11 Jurkovića, 15 Marijanovića, 7 Projića, 6 Putnika, 20 Rosandića, 14 Tadića. Tu u Maloj Rudi, u ”Kotliću”, preživjelo je svega 18 ljudi koji su se uspjeli sakriti. Druga skupina vojske koja je išla glavnom cestom kroz Rudu povela je sa sobom velik broj muškaraca, s obrazloženjem da im pokažu put. Samo ih je nekoliko uspjelo pobjeći, a 22 su strijeljani na Kamenskom. Tako je u Rudi u tom pokolju ukupno stradalo 299, u Otoku 171, a u Gali 11. svoj krvožedni pohod zločinci su nastavili s još više bjesa u Rožama, Ljuti, Krvodolu, Podima i Voštanima gdje je stradalo gotovo 1000 ljudi.
Ranjenici su istog dana ili sutradan odveženi u bolnicu. Neki su podlegli ranama, a nekima su rane zacijelile. Neki žive s metalnim krhotinama u tijelu, a zacijelo svi koji su bili izravno ili neizravno pogođeni žive s ugrušcima duševne boli za svojim najmilijima, za nedužnim, dragim ljudima, za djetinjom nevinošću, očinskom sigurnošću i majčinskom nježnošću. Neprijateljski nož i metak, žar zločinačkog plamena doseže do mnogih od nas koji smo bili prikraćeni djedova zagrljaja i poljupca bake. Do danas smo baštinici njihove sudbine. Te sudbine se ne odričemo, jer se njih ne odričemo. A sa živim žrtvama toga zločina imajmo razumijevanja. Jedan otac koji je kao dijete preživio taj pokolj kaže: ”Više puta se svadin sa sinon. Zašto? Znaš kako je meni bilo: ni matere, ni ćaće, ni kore kruva, ni krumpira, ni slanine. I živin cili život. A sin kaže – mora se živit. Ma je, moralo se živit, ali mi smo stra podnili od pokolja. To nije bilo za život. A sve se pritrpilo.” Ali ovakvi ljudi ne izazivaju samo osjećaj solidarnosti, sućuti i razumijevanja. Oni su nadahnuće. Nadahnuće životne snage, nade, vjere i odvažnosti, što je isti taj svjedok sažeo u sljedeće riječi:”Moga san sve šta san volijo i tijo. U sve san bijo zaljubljen. ” I poslije takvog iskustva biti zaljubljen - ”u sve”! Odakle bolje nadahnuće: zaljubiti se - ”u sve”.
”. Slušajući svjedočanstva preživjelih, 28. ožujka 1944. godine doima se kao lovačka hajka, ali umjesto na divljač, na nedužne ljude. Nikakvi vojno-strateški razlozi ne mogu objasniti razloge ovog pokolja. Ona može biti samo rezultat duboko ukorijenjene mržnje, ne prema trenutnom vojnom neprijatelju, već iracionalne mržnje prema pripadnicima jednog naroda. Stoga ta hajka nije bila usmjerena ni na partizane ni na ustaše ni na domobrane. Bila je usmjerena na Hrvate bez ikakvih predznaka. Znanost će najvjerojatnije unijeti više svijetla na staze koje vode pravim motivima i stvarnim izvršiteljima pokolja. Još uvijek može postajati određenih nejasnoća, ali nitko tko pokuša protumačiti tko je i zašto počinio ovaj strašni zločin ne može a da iza njega ne otkrije smišljeni čin, koji proizlazi iz prethodno stvorenog plana sustavnog uništavanja svega što je hrvatsko. Popratni događaji i pojedine osobe u tom činu samo su neznatni i nevažni instrumenti velikoga, đavolski izrađenoga sustava ugnjetavanja hrvatskog naroda. ”Bilo pa prošlo!” Bog da se nikada više ne ponovi. Ali ovaj će se događaj ”pokivati dok bude Boga i svita”, reče jedan svjedok. Bit će urezan na pločama naše duše, a nadamo se da će njihova imena biti skoro urezana i na kamenu spomen-ploču.


allen
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 29.08.2006.
Poruka: 53.404
28. srpnja 2010. u 00:29
solin ima odgovor na ovo pitanje samo je htio da bude u posebnoj temi da nespajamo 2 pomalo razlicite tematike u isti topic...
pa solin,najvise bi volio kad bi krenio od kraja 1.svjestkog rata i 1918....tada je u njemackoj krenio pocetak mrznje prema židovima,jer se njemcima usadilo uu mozak ponajvise zahvaljujuci propagandi da su ih upravo židovi koštali gubitka tog rata i određenog teritorija kojieg su posjedovali prije toga....da negovorimo o kasnijoj ekonomskoj krizi koja je zavlada njemačkom...
[uredio allen - 28. srpnja 2010. u 00:35]
Opeth - Demon Of The Fall...
allen
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 29.08.2006.
Poruka: 53.404
28. srpnja 2010. u 00:32
procitam ovo tvoje sutra...nemam sad vremena...ustajem jako rano pa treba ic u krevet,pa se pridruzim sutra na ovoj temi..
ipak mi je ww2 domaci teren..i najdrazi dio povijesti o kojom sam pogledao milijune dokumentaraca i raznih textova...
Opeth - Demon Of The Fall...
Giodrogo
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 06.03.2010.
Poruka: 27.857
28. srpnja 2010. u 00:35
mene ne zanima ww2 općenito, već samo šta se tiče moga kraja, dosta me zanima cjelokupna povijest ovog kraja..uživam jednostavno. 
allen
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 29.08.2006.
Poruka: 53.404
28. srpnja 2010. u 00:37
mene NDH,ustaše i to tolko nezanima previše jer manje više sve se zna....
više me zanima početak nacističke ideologije i svega toga što je zavladalo u njemačkoj između 2 rata te početka novog rata napadom na gdanjsk....tu mi pocinje najzanimljiviji dio svjetske povijesti....
te pokusavam shvatit kakva je to morala biti propaganda (ili glupost ljudskih umova) da prihvate tako nesto da se jedan narod poželi istrijebiti...te da su ljudi osjecali toliku mrznju da prilikom hladnokrvnih obojstava nisu osjecali ama bas nista....
bas sma jucer gledao neki interview sa bivsim SS-ovcem koji je bio ''Einsatzkommando'' i ubijao zidove izvan kijeva u ukrajini...
eto 50 god nakon toga svega kad ga je ta voditeljica pitala sto je tada osjecao...odogvor je bio...ama bas nista...samo kako sto bolje pogoditi i to je to....
mržnju prema židovima je stekao kao dijete na farmi na kojoj je radio....i kad ga je ova pitala pa sto su vam krivi ti zidovi iz ukrajine....on odgovara...pa nista.....
[uredio allen - 28. srpnja 2010. u 00:42]
Opeth - Demon Of The Fall...
NYC
Dokazano ovisan
Pristupio: 16.06.2003.
Poruka: 18.025
28. srpnja 2010. u 00:40
Čeka se Solin da objasni kako/zašto su Židovi stradali u II Sv. ratu. 
ZA DOUP SPREMNI!
CarlosValderama
Potencijal za velika djela
Pristupio: 23.01.2006.
Poruka: 2.096
28. srpnja 2010. u 03:32
A šta su pravi uzroci modernog, sadašnjeg antisemitizma? Šta podstrekava tzv. "večni antisemitizam"?
Hugo Chavez
Dokazano ovisan
Pristupio: 01.08.2006.
Poruka: 11.343
28. srpnja 2010. u 04:14
jedva čekam nove upise na ovu temu jer će ovo biti jedna od rijetkih na ovom forumu gdje će se moći nešto i naučiti.
X
Tristan
Potencijal za velika djela
Pristupio: 04.05.2005.
Poruka: 2.286
28. srpnja 2010. u 09:29
allen je napisao/la:
mene NDH,ustaše i to tolko nezanima previše jer manje više sve se zna....
više me zanima početak nacističke ideologije i svega toga što je zavladalo u njemačkoj između 2 rata te početka novog rata napadom na gdanjsk....tu mi pocinje najzanimljiviji dio svjetske povijesti....
te pokusavam shvatit kakva je to morala biti propaganda (ili glupost ljudskih umova) da prihvate tako nesto da se jedan narod poželi istrijebiti...te da su ljudi osjecali toliku mrznju da prilikom hladnokrvnih obojstava nisu osjecali ama bas nista....
bas sma jucer gledao neki interview sa bivsim SS-ovcem koji je bio ''Einsatzkommando'' i ubijao zidove izvan kijeva u ukrajini...
eto 50 god nakon toga svega kad ga je ta voditeljica pitala sto je tada osjecao...odogvor je bio...ama bas nista...samo kako sto bolje pogoditi i to je to....
mržnju prema židovima je stekao kao dijete na farmi na kojoj je radio....i kad ga je ova pitala pa sto su vam krivi ti zidovi iz ukrajine....on odgovara...pa nista.....
Vidi cijeli citat


pa kad u jednoj njemackoj zavlada glad, konfuzija, kompleks izgubljenog prvog svijetskog rata, kompleks "gubitka" njemackog identiteta onda trazis nekakvi razlog za guranje krivnje na tu grupaciju ili samoprozvanog "public enemy-a nr. 1"....nesto slicno kad sdp-ovci ili kajin serucka i place radi thomson-a....

cudno je, da je sami Hitler u mladim danima mastao o umjetnosti i da je to krenuo studirati, te da ga je politika nije - na pocetku - toliko zanimala...

a njemci su "discipliniran narod" i o zakonu uzasno ovisno...i kad mu nadredjeni veli - ubijaj, onda ce - po zakonu - to i uciniti...


mrkva
Potencijal za velika djela
Pristupio: 12.09.2003.
Poruka: 3.593
28. srpnja 2010. u 09:44
Hugo Chavez je napisao/la:
jedva čekam nove upise na ovu temu jer će ovo biti jedna od rijetkih na ovom forumu gdje će se moći nešto i naučiti.
Vidi cijeli citat


lako tebi tamo u sidniju ladno i kišovito pa se zavučeš doma i čitaš litanije, ovdi zapara i vrućina, sve dulje od tri retka vrišti "ignore, ignore, ignore"
nu budalet'ne
mrkva
Potencijal za velika djela
Pristupio: 12.09.2003.
Poruka: 3.593
28. srpnja 2010. u 09:45
a gdje su židovi bili za prvog svjetskog rata? ajmo nova tema, prosim lepo
nu budalet'ne
Lomax
Mali dioničar
Pristupio: 16.12.2009.
Poruka: 5.427
28. srpnja 2010. u 11:25
baš se ptiam znaju li dosta Hrvati o drugom svjetskom ratu. Znaju li recimo za Villefranche, fojbe, bombardiranja gradova, konc logore itd...
I noga u guzicu je korak naprijed.

1.SNL 2017./2018.
Turnir prvaka SNL 2018.
allen
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 29.08.2006.
Poruka: 53.404
28. srpnja 2010. u 20:55
Lomax je napisao/la:
baš se ptiam znaju li dosta Hrvati o drugom svjetskom ratu. Znaju li recimo za Villefranche, fojbe, bombardiranja gradova, konc logore itd...
Vidi cijeli citat


pa onaj ko je malo pratio i čitao o povijesti vjerojatno zna...
Opeth - Demon Of The Fall...
123
...
878889