Ostali sportovi

Predstavljamo Renea Pernuša

Razgovarala: Tanja Vučić • četvrtak, 09.06.2011.
Predstavljamo Renea Pernuša

U sjeni kvalifikacija za nogometno prvenstvo, međunarodnih uspjeha hrvatskih klubova, finala na Wembleyu, našao se i jedan veliki uspjeh, brončano seniorsko odličje hrvatske karate reprezentacije u Zürichu.

Proteklo prvenstvo u Švicarskoj bilo je i najuspješnije za hrvatski karate, s osvojenih šest medalja. Ono što posebno veseli je brončano ekipno odličje koje su naši momci izborili pobijedivši susjede Srbe, aktualne svjetske prvake. Ogroman doprinos ovome rezultatu dao je Riječanin Rene Pernuš s kojim smo razgovarali za Sportnet.

Rene, tvoj komentar na uspjeh na proteklom EP u Švicarskoj?

Ja bih se prvo osvrnuo na pripremno razdoblje koje nam je bio od presudne važnosti. Nakon sklapanja ugovora između MORH-a i HOO-a, Hrvatski karate je dobio jako, jako puno. Spomenuo bih samo činjenicu da smo inače u svim pripremni ciklusima, znači EP i SP, imali samo po 15 dana priprema kada se sve zbroji. Prije Züricha taj broj dana se popeo na 28 čime smo se svi podigli za nekih 30-40 posto u formi. Tu prije svega treba istaknuti i trenere i izbornika koji su napravili odličan posao. Prije dolaska na EP sve su stvari i situacije bile podređene uspjehu(djevojke,fakulteti,obaveze,prijatelji...),međutim za ničim ne žalim, kako ja, tako ni ostali članovi ekipe. EP je počelo odlično za Hrvate, kod svih se vidjelo rad koji smo uložili u priprema. Posebno nama svima draga medalja Pere Vučića koji je na maestralan način došao do bronce. Nažalost, došlo je do puknuća bubnjića pa nije bio spreman za ekipni dio meča. Trećeg dana na rasporedu su bili ekipni mečevi.

Krenuli ste s dvije pobjede, i onda poraz od Grka, pa zatim repasaž. Koji je najteži meč bio?

Iskreno rečeno, priželjkivali smo takav ždrijeb, ali iz same činjenice da loše otvaramo prva kola. Prvo smo imali Mađare koji nisu naš kalibar, međutim bilo je jako važno ne podcijeniti ih jer imaju dva odlična natjecatelja u sastavu. Nakon pobjede 3:0 u drugom kolu su nas čekali Austrijanci koje smo također pobijedili istim rezultatom i samim time ušli u četvrtfinale gdje smo se sastali protiv Grka. Reprezentacija Grčke je sastavljena od pet iznimno jakih natjecatelja, kada govorimo o njihovom pojedinačnom dosegu. Imaju tri bivša ili aktualna svjetska ili europska prvaka te dva natjecatelja od po 30-tak godina koji imaju barem 4-5 ekipnih medalja. U tom meču smo napravili jednu veliku pogrešku, malo smo ih precijenili. Na početku samog prvenstva dogovor je bio da za medalju moramo dati 110 posto vlastitih mogućnosti ali eto, nažalost, u toj borbi nismo bili na razini.

Prva dva kola smo Domdjoni i ja odradili neriješene borbe, treće kolo je Lučin izgubio od favoriziranog Tzanosa, da bi četvrto kolo Lučić odradio neriješeno tako da nam je zadnju borbu trebala pobjeda od dva razlike što je bilo teško za našeg najmlađeg i najneiskusnijeg člana Ursić-Glavanovića. Inače, želim samo napomenuti da iznimno cijenim njegov trud i uvjeren sam da će postati odličan borac. Nakon meča s Grcima malo smo pali psihološki i tu su treneri napravili opet odličan posao. Morali smo smireno uči u repasažne mečeve gdje su nas čekale reprezentacije Rusije i aktualni svjetski prvaci Srbi. Protiv Rusa smo definitivno imali najteži fizički posao. To je ekipa sastavljena od 5 boraca iznad 2 metra i 100 kg, a u našem slučaja sam ja bio najviši sa samo 180 cm i 80 kg. Ta je borba bila postavljena taktikom "na glavu" što bi značilo da smo se morali potući s njima da bi ih pobijedili. Na svu sreću odradili smo kako se očekivalo te smo ih pobijedili u 5 ploča rezultatom 2:1.

Onda je slijedila borba za broncu protiv aktualnih svjetskih prvaka.

Za broncu nas je čekala Srbija. Što o njima reći kada njihovi uspjesi govore sve, dečki su Svjetski aktualni prvaci i plus toga u ekipi imaju još i dva svjetska i europska prvaka aktualna. Taj smo meč odradili iznimno koncentrirano. Maričević je imao najtežeg protivnika Bitevića u prvom kolu i izgubio 3:0. Drugo kolo je radio Lučin i pobijedio 2:0. Treće kolo sam sredio ja i pobijedio 3:0 dok je četvrto kolo Lučić odradio neriješeno te je sva odgovornost tada pala na omalenog, naspram Srpskog takmičara, Domdjonija (našeg europskog i svjetskih prvaka) koji nije smio izgubiti borbu. Naposljetku je odličnim radom pobijedio i tada je nastala erupcija oduševljenja kako među nama tako i na tribunima.

"Ovo je bila najiščekivanija medalja u hrvatskom karateu. Za ovo smo svi živjeli", rekao si nakon pobjede protiv Srba. Je li bilo posebnog naboja u tome susretu?

Moram napomenuti da su neke izjave u novinama bile krivo interpretirane kada je naboj među nama i Srbima u pitanju. Mi smo prije svega sportaši i takve stvari u sportu ne postoje. Kada bi se gledala prošlost u sportu ne bi daleko dogurali. Mi i Srbi smo dapače u dobrim odnosima međutim borba je borba i tamo imamo pristup kao i prema svakoj drugoj ekipi,ali eto našim ljudima je jako drago da smo baš Srbe dobili za broncu a mi eto satisfakciju ne vidimo u tome već u činjenici da smo dobili aktualne svjetske prvake.

Jesi li zadovoljan osobnim nastupom na EP?

Osobno sam jako zadovoljan nastupom na EP-u. Normalno, uvijek ima prostora za napredak i svi tome težimo. Jedino što bih promijenio je borba protiv Grka, inače aktualnog europskog i svjetsko prvaka - 67kg, gdje bi dao malo više od sebe.Nažalost respektirao sam ga a nije mi mogao ništa,dapače bio sam dva-tri puta u prilici da napravim poen na njegovu grešku.

Iako karatisti ostvaruju pojedinačne i ekipne uspjehe, jesu li možda zanemareni u medijima?

Što se tiče medija tu definitivno trebamo prostora jer smo naposljetku to i zaslužili. Radimo i treniramo naporno i sve dajemo za taj grb na srcu, a na kraju dobijemo mrvice u obliku neke stipendije. Moram napomenuti da sam tu pomalo razočaran budući sam u Rijeci, a ovaj se uspjeh ovdje kategorizira drugom kategorijom dok je u svim drugim gradovima to prva kategorija. Tu uz svoje ime mogu i napomenuti i Gorana Lučina koji je također sa mnom u Gradu. Iskreno mislim da je karate postao Olimpijski sport u zadnjem glasanju da bi se stvari promijenile ali eto,očito činjenica da smo među pet najbrojnijih sportova u svijetu nije dovoljna,a zašto nije dovoljna to bi trebalo pitati ljude koji vode Svjetsku karate federaciju. Mene politika niti malo ne zanima.

Jedan si od najtrofejnijih hrvatskih karatista. Za one koji te ne poznaju dovoljno, koje bi uspjehe istaknuo kao najvažnije?

Kada sam ja u pitanju, onda moram napomenuti činjenicu da nakon ove medalje imam medalje u svim uzrastima u karateu. Bio sam prvak Europe 2005. u kadetima -70 kg. 2006. sam bio treći u istoj kategoriji na EP-u. 2009. sam bio član juniorske ekipe koja je bila zlatna u Trstu na Europskom. Godine 2010. postao sam europski prvak u mlađim seniorima u Parizu -78 kg i sada ova posljednja medalja. Kada govorim o željama i budućnosti, istaknuo bih da nemam medalju sa Svjetskog prvenstva koju je ponekad lakše osvojiti nego europsku, ali nadam se da će i to doći, pa možda već sljedeće godine.

Koji je bio motiv bavljenja karateom?

Karateom sam se počeo baviti sa šest godina i to naravno uz filmove Bruce Leeja. Veliki sam zaljubljenik u nogomet ali eto takve su bile tada okolnosti da sam se upisao u karate i tu ostao do danas. Nogomet ostaje rekreacija koju prakticiram nekoliko puta tjedno. Motive tada kao dijete nisam imao pretjerano,sva sreća pa sam imao roditelje iza sebe koji su me "gurali" pa sam došao tu gdje sam danas. Istina je da sam imao društvo na treninzima koje mi je odgovaralo pa sam jednim djelom i zbog toga ostao.

Najdraža kombinacija?

Moja najdraža kombinacija je definitivno kizame-gijako zuki odnosno udarac u glavu pa u tijelo dok u zadnje vrijeme dosta prakticiram samo kizame odnosno samo udarac u glavu jer je najefikasniji.

Što za tebe znači karate?

Kada bih morao odgovoriti na pitanje što mi znači karate, onda bi to ovako nekako izgledalo: najviše sam tu gdje jesam zbog svojih kolega iz reprezentacije, stvarno smo ekipa koju bi svatko mogao poželjeti. Druga stvar je što imam i curu, inače Hercegovku Ivanu Bebek, koja također trenira karate sa mnom u klubu i koja je isto tako jako uspješna i prošla je sve što i ja pa me izrazito razumije. Treće stvari nema,tu sam danas gdje jesam jer vjerujem da mi je to Bog dao a što će biti sutra ćemo vidjeti. Nadam se da će moj novootvoreni klub kojem sam sada isključivo posvećen doći na razinu koju želim i da ću danas sutra moći uživati u karateu i kao trener nadam se na Olimpijadi.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!