Košarka

Njegov legacy

Matej Kačan • utorak, 28.01.2020.
Njegov legacy
Foto: AP Images

Užasno je teško pisati ovakve tekstove. Nije prošlo ni 24 sata, a već smo kolektivno kao svijet i društvo prošli kroz faze nevjerice, oplakivanja i žalovanja zbog odlaska Kobea Bryanta. Imamo i na ovom portalu dva teksta osobnih oproštaja, zato će ovaj raditi presjek jedne velike karijere i utjecaja jednog od najvećih koji je stupio na košarkaški teren. Možda će tako biti lakše...

Možda naslov nije u duhu hrvatskog jezika, ali za riječ legacy nemamo pravi prijevod. Najbliže tome bi možda došle riječi kao naslijeđe ili ostavština, ali one pokrivaju samo dio onoga što legacy jest. Legacy je ono što ostavljamo generacijama iza sebe, ali i ono što kroz život gradimo i za što stojimo. Kobeov legacy je nemoguće izmjeriti i dočarati, ali sam pogled na društvene mreže i medije te reakcije svijeta oko nas otkriva što je ljudima Kobe značio.

Cijeli Kobeov život svjedoči jednom fanatizmu, ljubavi za košarku, usavršavanju svakog aspekta sebe, a sve usmjereno k samo jednom cilju i jednoj svrsi: pobijediti. Kobe je imao jednu svrhu, jedan smisao i nit vodilju kroz veliku većinu svog prerano okončanog života, a to je igrati košarku i pobijediti. Sebe i svakog tko mu stane na put. Priča jednog od najvećih natjecatelja i pobjednika koje su košarka i sport općenito ikada vidjeli počinje u gradu ikona i sporta, u Philadelphiji.

23. kolovoza 1978. NBA igrač Joe Bryant i njegova žena Pamela Cox Bryant dobili su sina i nazvali ga Kobe prema vrsti japanske govedine koju su vidjeli u meniju jednog restorana. Sa samo šest godina Kobe s roditeljima odlazi u Italiju jer mu je otac okončao NBA karijeru i otišao igrati europsku košarku. Kako je sam znao govoriti, Kobe je košarku krenuo igrati s tri godine i ona mu je bila svojevrsni univerzalni jezik.

Kao dječak je živio u Rietiju, Reggio Calabriji, Pistoiji i Reggio Emiliji. Nije Kobeova priča ona klasična srcedrapajuća u kojoj je košarka izlaz i bijeg od ulice i uličnih problema, ali je sam više puta svjedočio kako mu je kao tamnoputom i stranom dječaku košarka bila univerzalni jezik i sredstvo stapanja s domaćim dečkima. Navijao je za LA Lakerse, a brzo je naučio i talijanski jezik te zavolio europski nogomet u kojem je navijao za Milan. Iz Amerike je preko djeda dobivao snimke NBA utakmica, a ljeti bi se vraćao u Philly te bi tamo igrao ljetne lige.

Odlaskom oca u mirovinu i odrastanjem došlo je do povratka u Ameriku, a tamo je Kobe izrastao u srednjoškolsku zvijezdu. Igrajući za Lower Merion srednju školu u predgrađu Philadelphije Bryant postaje lokalna legenda. Pravilo u američkim srednjim školama i fakultetima je da igrači prve godine ne igraju za školske ekipe. Bryant je upao od prve. Prvu godinu je njegova škola imala omjer 4-20, do četvrtog razreda će Kobe ekipu dovesti do ukupnog 77-13 omjera, usput osvojivši prvenstvo savezne države Pennsylvanije. Htjeli su ga Duke, Michigan, North Carolina i svi ostali prestižni koledži, ali on se, nakon što je u srednjoj osvojio sve i zabio 2883 poena, odlučio na direktan odlazak u NBA.

Izabrali su ga Charlotte Hornetsi 13. izborom na NBA draftu 1996., no nanjušila ga je jedna od najvećih njušketina u povijesti lige, "The Logo" osobno, Jerry West. West je to ljeto ubio dvije muhe jednim udarcem. Naime, poslao je Vladu Divca u Hornetse u zamjenu za Bryanta, a istovremeno je tom razmjenom oslobodio prostor za potpisati Shaquillea O'Neala. Tako je udaren temelj za možda i najdominantniji duo u povijesti lige i posljednju ekipu koja će osvojiti three-peat tj. tri naslova u nizu.

Tri sezone su mu trebale za prilagodbu na NBA. Prve dvije je ulazio s klupe iza veterana Nicka Van Exela, a svojoj je drugoj sezoni (1997/98.) i eksplodirao s 15.4 poena u prosjeku, natjeravši Lakerse da trejdaju sve ispred njega i promoviraju ga u prvu petorku. Isplatit će se Lakersima to jer će u sezoni 99/00 glavni trener postati Phil Jackson, a Kobe i Shaq će 2000., '01. i '02. dovesti Lakerse do tri naslova prvaka. Bryantovi prosjeci poena u tim sezonama? 22.5, 28.5 i 25.2 poena po susretu.U doigravanjima? 21.1, 29.4, 26.6.

Vodio je Kobe Lakerse i po asistencijama, ali je prvenstveno zaradio pedigre ponajboljeg zabijača koševa u ligi. Nakon trećeg naslova kreće pad i najmračnije doba Bryantove karijere. Lakersi u doigravanju 2003. nisu došli do finala jer su na Zapadu bolji bili Spursi, a sezonu nakon su ih u finalu porazili Pistonsi. Trzavice između Kobea i Shaqa dosegle su vrhunac te su postale javna svađa, a Shaq je razmijenjen u Heat. Kobea su pritisle i optužbe za silovanje. Jackson je odstupio s mjesta glavnog trenera nazvavši Bryanta "nemogućim za treniranje", a Lakersi su u sezoni 2004/05. s omjerom 34-48 propustili doigravanje po prvi put u 10 godina.

Kobe je trpio ogroman pad u popularnosti i statusu. Nije izabran u najbolje obrambene petorke lige, pao je u tek treću najbolju petorku lige, a javnost ga je sve glasnije optuživala kako je sebičan, loš suigrač, bahat i da ne može biti prva opcija. Igrač koji je trebao biti novi Jordan sada je bio na dnu i posvađan sa svima. No, borac i pobjednik kakav je bio, izdignuo se s dna.

Sud je odbacio optužbe za silovanje, Jackson se vratio na mjesto novog trenera i u sezonu 2005/06 vratio se neki novi Kobe. Kobe gladan i žedan krvi, onaj koji će te na terenu ubiti svakog tko mu se suprotstavi. Pomirio se sa Shaqom i izgradio sve spaljene mostove, a statistički je bio nenadmašan. 20.12.2005. ušao je u povijest tako što je Dallas Mavericksima zabio 62 poena u tri četvrtine, najviše otkad postoji sat za istek napada. Kad su ga pitali je li mu žao što je prosjedio cijelu posljednju četvrtinu i nije došao do 80, kazao je: "Nema veze, zabit ću 80 drugi put."

Drugi put je došao prije nego se itko mogao nadati, u po svemu povijesnom siječnju 2006. Kobe je u tom siječnju postao prvi igrač nakon 1964. koji je zabio 45 poena na četiri uzastopne utakmice. Prosječno je u tih mjesec dana zabijao 43.4 poena, ali sve je to nadmašio 22. siječnja u svojoj kući, u Staples Centru. Lakersi su ugostili Toronto Raptorse i na poluvremenu su gubili 14 razlike. Završilo je 122:104 za Lakerse, a od 122 poena Bryant je zabio 81 i zauvijek ušao u legendu. Ako i nije već prije toga. Bryant je zabio 66% poena svoje ekipe koja je protivnika preokrenula tek u posljednjoj četvrtini.

Vratio je Bryant Lakerse te sezone u doigravanje, a prosječno je u cijeloj sezoni zabijao 35.4 poena, postavši tako tek peti igrač ikad koji je prosječno u jednoj sezoni zabijao preko 35 poena. U sljedeću sezonu ušao je s brojem 24 na leđima po kojem ga svi danas pamte. Opet je ekipu Lakersa sastavljenu od prosječne i ispodprosječne pomoćne radne snage otelio u doigravanje i opet je ispao od Phoenix Sunsa. Usput je postao prvi igrač nakon Wilta Chamberlaina koji je zabio barem 50 poena u četiri uzastopna susreta.

Kobe je tih sezona igrao najbolju košarku života, ali pomoći nije bilo. Zato je Lakersima učinio ono nezamislivo: zatražio je trade. Spominjali su se Bullsi, ali je sve izglađeno te se na mjesto prvog operativca Lakersa vratio njegov NBA otac i čovjek od najvećeg povjerenja, Jerry West. Tako je, umjesto da ispadne katastrofa, 2007/08 sezona ispala ona koja je potvrdila povratak Bryanta i Lakersa u vrh, među najveće. U razmjeni je u pola sezone doveden Pau Gasol, postignut je 57-25 omjer za prvo mjesto Zapada, a Kobe je osvojio svoju prvu i jedinu MVP nagradu.

Došli su Lakersi do velikog finala po prvi put nakon 2004., a tamo su poraženi od najvećih rivala Boston Celticsa predvođenih velikom trojkom Garnett-Pierce-Allen. Na ljeto je Bryant otišao na OI u Peking i tamo vodio američku reprezentaciju do zlata nakon godina suše i sramote na velikim natjecanjima. Nije tu stao, vratio se i uzeo te toliko željene naslove. 2009. protiv Magica, a 2010. je vratio Celticsima u epskoj bitki u sedam činova. Kasnije će reći kako mu je peti naslov osvojen protiv Celticsa najdraži u karijeri.

Nije želio stati na tome jer šest je imao veliki brat. Sljedećih nekoliko godina proveo je loveći taj šesti i izjednačavanje s Jordanom, ali Lakersi nisu bili spremni. Onda je došla ta kobna 2013. i kraj Kobea kakvog smo znali. Oformljena je momčad koja je trebala donijeti taj šesti naslov jer su došli Dwight Howard i Steve Nash, ali je cijela sezona bila prorešetana ozljedama ekipe i sve je opet palo na leđa Kobea. On je pred kraj sezone igrao gotovo 48 minuta u lovu na play-off, a 12. travnja te godine ostat će možda i najcrnji dan kojeg sjećamo kad govorimo o Kobeu, sve do 26. siječnja 2020.

34-godišnji Bryant je te sezone igrao 38.6 minuta u prosjeku i zabijao 27.3 poena, ali tijelo nije moglo izdržati te napore. Zato je na utakmici protiv Warriorsa pukla Ahilova tetiva, a zauvijek će u povijest ostati urezana scena koja najvjernije opisuje taj "Mamba mentality". Kobe je s puknutom tetivom odšepao do linije slobodnih bacanja, pogodio oba i izašao iz igre. Svi smo nekako odbijali to priznati, ali smo duboko u sebi znali da se isti Kobe više nikad neće vratiti.

Obećao je da će se vratiti i vratio se 6. prosinca 2013. Odigrao je tek šest susreta i završio sezonu zbog problema s koljenom. Nagodinu je odigrao tek 35 utakmica, a sezonu je završio zbog ozljede ramena. Sljedeća sezona bit će mu posljednja. 29. studenog 2015. je na stranici The Players' Tribune objavio pjesmu pod nazivom "Dear Basketball" u kojoj je najavio umirovljenje, a ostatak sezone je poslužio kao oproštajna sezona u već odavna užasnim Lakersima. Sve je kulminiralo 13. travnja 2016., točno tri godine i jedan dan nakon puknuća Ahilove tetive.

U svojoj posljednjoj utakmici 37-godišnji Bryant otišao je u svom stilu. Zabio je 60, zabio više od cijele ekipe Jazza u posljednjoj dionici i odveo Lakerse do 101:96 pobjede nakon preokreta. Bila je to 17. pobjeda za Lakerse te sezone koja je ostala najgora u povijesti franšize.

Napokon je bio sretan, smijao se i bio je to neki novi Kobe. Mogao se posvetiti svojoj obitelji, ženi Vanessi i kćerkama. Nastavio je pobjeđivati i van terena, osvojio je i Oscara za najbolji kratki film snimljen po "Dear Basketball" pjesmi. Za ESPN je radio emisiju "Detail" u kojoj je analizirao snimke pojedinih igrača i utakmica u doigravanju.

Što se tiče košarke, iza sebe je ostavio: pet NBA naslova, dva naslova MVP-a finala, dva olimpijska naslova, 15 izbora u najbolje NBA petorke, dva naslova prvog strijelca lige, jedan MVP naslov, 12 izbora u najbolje obrambene petorke, 18 All-Star nastupa i četiri All-Star MVP naslova. Zabio je 33,643 poena u karijeri i bio je treći u povijesti dok ga tek dan prije smrti nije prestigao njegov nasljednik u dresu Lakersa, LeBron James.

I dalje je sve ovo malo nerealno, kao ružan san. Moram priznati da nikad nisam shvaćao histerije i žaljenja povodom smrti zvijezda koje ljudi nikad nisu poznavali, koje vjerojatno ni ne znaju za nas, male ljude. Slušao sam i nisam shvaćao priče starijih o Draženu, nervirala me drama oko Olivera. Bilo mi je žao Bowieja i Princea, ali me ništa nije posebno pogađalo. Sve dok nije otišao Kobe, kao grom iz vedra neba. Sada shvaćam sve, oprostite na sudovima.

Jer Kobeov legacy nisu samo poeni i naslovi, njegov legacy su svjedočanstva i priče svih onih koji su ga poznavali, na koje je utjecao, protiv kojih se natjecao i koje je učio. Gledati suze Doca Riversa, knedlu u grlu Gregga Popovicha i ostalih koji su ga vjerojatno na terenu mrzili iz dna duše, to je Kobeov legacy.

Njegov legacy su i šok i nevjerica Luke Dončića, Traea Younga, Devina Bookera, Paula Georgea i ostalih mladih zvijezda koje su zbog njega počele igrati košarku, a koje će nositi ovaj sport u budućnosti. Pogledajte po internetu, za Kobeom plaću i Kobea slave ljudi iz sporta, iz glazbe, iz filma. Pa čak i američki predsjednici i sva sila ljudi za koje nikad ne biste rekli da imaju veze sa sportom, a kamoli da poznaju lik i djelo Kobea Bryanta.

Vjerojatno će Kobe za nekih 50 ili 100 godina biti upamćen tek kao povijesna spona između Jordana i LeBrona kao dvojice najvećih koji su igrali košarku, ali on je bio mnogo, mnogo više. On je bio razlog što milijuni djece danas igraju košarku ili imaju usađene radne navike u bilo kojem području života. Zato, ako u ovakvoj tragediji možemo tražiti nešto pozitivno, nađimo to. Slavimo utjecaj i postignuća jednog velikana koji je oblikovao svoj kutak svijeta i bio inspiracija mnogima.

Među njima i piscu ovih redaka. Dopustite da nakratko privatiziram tekst, da vam kažem da je Kobe bio na naslovnici prvog magazina "Košarka" koji sam dobio kao dječak od pet-šest godina. Da je bio prva NBA zvijezda za koju sam čuo, o kojoj sam čitao i koju sam na teletekstu pratio. I kad je u naš dom stigao ADSL internet i kabelska televizija, on je bio najtraženiji pojam na mom YouTubeu.

Iskusio sam mržnju prema Celticsima 2008., zadovoljštinu 2009. i slatku osvetu 2010. kada sam se kao "mulac" osnovnoškolac ustajao gledati svoja prva NBA finala. Prokleo me svojim zadnjim godinama i mukom, prokleo me navijanjem za Lakerse. Otišao je prerano za nas, ali on je valjda svoju svrhu ispunio.

I možda je tragična, ali je posljednja ironija da, kad bi mogao birati kako će otići, vjerojatno bi odabrao da ode u društvu kćeri na putu na košarkašku utakmicu. Iako bi vjerojatno prvi dao sebe samo da Gianna Maria nije bila u tom helikopteru. Otišao je kao najveći zabijač koševa u sportu u kojem je krajnji cilj zabiti koš, ali i kao velikan u svakom području života, otac i suprug. Pobjednik.

S njim je otišla jedna, ali je iza sebe ostavio i tri kćeri i suprugu. I zbog njih ga trebamo slaviti. Ostavio je iza sebe i milijune koji se zbog njega danas ujedinjuju u tuzi, ali i njegovu slavljenju. Ostavio je tisuće koji zbog njega danas igraju košarku, pričaju o košarci i pišu o njoj, i vjerojatno bi želio da ga slavimo tako da uzmemo loptu i odemo na koš.

I svi mi se možemo zvati njegovom djecom, ja sam ponosan što to mogu reći.

Zbogom, i hvala ti za djetinjstvo, za poziv, za košarku.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Josippo28.01.2020. u 13:34
    Majketi, svakakve gluposti se pišu. Kao neko natjecanje, tko će biti veća drama queen. Strava. Gade mi se ovakvi textovi, totalno pretjerivanje.
    Josippo