Svjetski rukomet, a vrlo vjerojatno ni cijeli sport ne pamti priču poput one rukometaša Zagreba iz sezone 1991./92. u kojoj su došli do svog prvog naslova europskog prvaka. Bila je to ratna godina i u Zagrebu se nisu mogle igrati međunarodne utakmice. Hrvatski prvaci tako su bili prisiljeni sve svoje utakmice kao domaćini igrati u inozemstvu. Izbor je bio težak, ali zapravo samo jedan – Njemačka. Razlog je jasan, ne samo zbog blizine, koliko zbog tisuća i tisuća naših ljudi koji nisu žalili vremena i novaca da podrže tu mladu, silno talentiranu momčad na putu do europskog vrha.

Prašku Duklu Zagrebaši su tako ugostili u njemačkom Gunzburgu. I slavili su u oba susreta 25:17 i 31:25. Nakon toga preselili su se u Goppingen gdje su bili domaćini najprije Krasnodaru (29:24, 21:20), a zatim i Koldingu (26:17, 20:26). Finale je pak protiv iznimno jake i bogate španjolske Teke, Zagreb igrao u Grazu nastojeći da što više njegovih navijača iz Hrvatske bude na tribinama tadašnjeg hokejaškog centra. Prvi susret Zagreb je dobio 22:20. S takvom prednošću, malo je bilo onih koji su Zagrebaše vidjeli na europskom vrhu, jer se znalo da će u Santanderu uzvrat biti težak i žestok.

I doista, dvorana La Albercia gorjela je dva sata prije početka. Ni igla više ne bi stala. Zagrebaše to međutim nije zaustavilo. Odigrali su jednu od najboljih utakmica svih vremena i jednostavno „pregazili“ domaćina s deset razlike 18:28. Posebno je upečatljiv bio vratarski dvojac Roland Pušnik – Vladimir Vujović. Svojim obranama potpuno su zasjenili Matsa Olssona na drugoj strani, u tom trenutku nedvojbeno najboljeg svjetskog vratara.

Slavlje u Santanderu, i u charteru na povratku u Zagreb, mnogi živi svjedoci još i danas prepričavaju. Osvojiti naslov europskog prvaka, a ni jedan susret ne odigrati na svom terenu, pred svojim navijačima, to su mogli samo genijalni sportaši. A Zagrebaši su to doista i bili.

AUTOR: Hrvatski rukometni savez