Košarka

Atatürk

Matej Kačan • srijeda, 24.06.2020.
Atatürk
Foto: Pixsell

Nakon sedam plodnih godina, Željko Obradović napustio je klupu Fenerbahčea. Kako je do toga došlo i hoće li, prema biblijskom motivu, sad za Fener i Žoca uslijediti godine sedam mršavih krava?

Nakon sedam godina u turskoj prijestolnici i 11 trofeja osvojenih u to vrijeme, Željko Obradović i Fener su si rekli "doviđenja". Prema Žocovom priopćenju i pisanju medija, nema tu zle krvi, već su si ljudi prijateljski dali ruku i rekli da dalje nema smisla nakon što se vidjelo da se ambicije, želje i budžeti ne preklapaju.

Same okolnosti odlaska i cijela priča oko pregovora posljednjih tjedana su zapravo ogolile činjenicu koliko je Obradović velik, vjerojatno veći od svakog kluba gdje dođe i veći od same profesije trenera. Za početak, rijetko tko si može dozvoliti da si na svoju ruku u trenerskom poslu odluči uzeti pauzu, kao što je Željko odlučio već drugi put.

Biti trener u košarci je nezahvalan i težak kruh. Koliko god ti je veliko ime, vrijediš samo kao zadnji rezultat. Pa tako jedan Jasmin Repeša kao trenerska legenda u Italiji i čovjek pretplaćen na euroligaške poslove preuzima posljednju momčad Serie A. U takvom žrvnju si jedan trener ne bi smio dozvoliti da ispadne iz radara javnosti i s parketa na godinu dana, uvijek riskiraš "ispadanje iz đira" u brzom razvoju košarke i pojavu nekog novog, više seksi imena.

Osim ako ste Željko. Isto je napravio 2012. kad je nakon 13 godina odlazio iz Panathinaikosa. Spominjao se tada i mogući odlazak u NBA, u Detroit Pistonse, ali si Željko može dozvoliti i da NBA ekipi poruči da "Željko Obradović ne radi razgovore za posao", kad su ga Pistonsi pozvali u krug kandidata.

Uzeo si je godinu dana i nakon odmora se odlučio za veliki projekt - dignuti Fenerbahče i tursku klupsku košarku na pijedestal najvećih u Europi. Trebalo je malo vremena, puno para i pokoji bolni poraz poput onog u finalu 2016. u Berlinu nakon nadoknađivanja 30 razlike na poluvremenu, ili onog u polufinalu 2015., što je bio i prvi Final Four za klub.

Zadovoljština je došla 2017. prvim euroligaškim naslovom za Fener i za neki turski klub uopće, pa se Obradovića u tom trenutku s pravom moglo, što se klupske košarke tiče, nazvati "Ocem Turaka" ili - Atatürkom. Turci su silno htjeli postati košarkaška velesila pa su preko aviokompanije postali i generalni sponzor Eurolige, plaćale su se licence za klubove i ulagao se ogroman novac u Fener Efes, Galatasaray, Darušafaku, ali je uspjeh došao tek s Obradovićem koji je sve oplodio.

Nakon toga slijedi lagani pad pa se naslov više nije osvojio, izgubio se primat i u Turskoj, pa korona i rastanak o kojem se možda šaputalo, ali nitko nije htio takvo što prognozirati naglas.

Kad je početkom prošlog tjedna Obradović dolazio na pregovore u Istanbul, turski su mediji gorjeli. Pratio se Obradović na aerodromu kako čeka prtljagu, kako uzima auto i ide prema klubu, kao kad u neku zemlju stigne Papa. Postao je Žoc ikona Istanbula, kao i prije toga Atene i Madrida i Badalone i Beograda. No došlo je vrijeme za rastanak, a zašto je do toga došlo?

Što god vam rekli, nije iznenada

Vrište naslovi košarkaških medija da se Obradović odlučio za iznenadni odlazak. No, ako pogledamo malo širi kontekst, nije to sve skupa tako neočekivano. Svima nam je nekako u glavi ta slika Obradovića iz Panathinaikosa gdje je čovjek sinonim za klub i ne odlazi više od desetljeća, ali je ipak sedam godina provedenih u Feneru drugi najduži Obradovićev mandat u karijeri, nakon 13 godina u Ateni.

U Partizanu je kao trener bio dvije godine, u Joventutu samo sezonu, u Realu tri i u Benettonu dvije. Ima čovjek 60 godina i vjerojatno je došlo do zasićenja, do zamora materijala. Poznavajući njegov stil vođenja ekipe, čovjek se vjerojatno na klupi umori više nego li neki njegovi igrači s kojima često nije zadovoljan, pogotovo u obrani gdje traži savršenstvo.

Teško je nagađati bi li do rastanka došlo i da nije bilo koronakrize, ali rezultati svakako nisu bili zadovoljavajući. Euroliga nije osvojena od 2017. godine usprkos velikim budžetima, a izgubljen je i primat u Turskoj gdje je tron preuzeo Efes pa Fener nije osvojio naslov od 2018., a i ove je sezone zaostajao za rivalom.

U Euroligi je to ove sezone bilo još i lošije pa se Fener grčevito borio za uopće ulazak u četvrtfinale. Teško je Obradoviću bilo održavati ekipu na najvišem nivou zbog jasnog razloga: kad radite s ponajboljim europskim igračima ili onima koji to tek postaju, onda će ti igrači tražiti stepenicu više.

Tako je Obradović za svog mandata u NBA poslao Bogdanovića, Bogdanovića, Bjelicu, Udoha (koji je, istini za volju, u Fener i došao iz NBA), ali i one od kojih to ne bi očekivali poput Wanamakera, Mellija ili Marka Gudurića kojem je vjerojatno bilo prerano. Vjerojatno smo i zaboravili još kojeg. Jednostavno, svake vam sezone iz ekipe odlazi jezgra i najbolji igrači, a to trebate nadomjestiti ponajboljima u Europi koji vjerojatno nisu toliko dobri - a koštaju.

I zato rast budžeta ne prate željeni rezultati, a pogotovo kod ekipa kakve Željko voli, što su čvrste, obrambeno moćne ekipe. Za to vam treba stalna jezgra i ljudi od povjerenja pa su se kao kap vode na dlanu držali ljudi koji su bili vjerni i htjeli ostajati, poput Meliha, Dixona, Datomea, Veselog, Kalinića, Sloukasa i ostalih.

Tu dolazi koronakriza zbog koje će klub u veliko smanjenje budžeta. Naveliko se govori o Datomeovom odlasku u Milano, Sloukas ima ponude iz gotovo svakog europskog kluba i vjerojatno će se trebati otići u ogromnu rekonstrukciju ekipe uz manje para, a Obradović za to nema ni vremena ni živaca ni garancije uspjeha, jer renome je ipak ogroman.

Možda bi neki drugi trener pokupio salvu kritika jer odlazi u trenutku kad je teško, kad su rezultati pali i kad para ima manje. Tražilo bi se od svakog drugog trenera da pokaže svoju vjernost i ljubav prema košarci te da se uhvati u koštac sa situacijom bez presedana, ali kad ste sinonim za europsku košarku, pa možda i veći od nje same, oprašta vam se i to.

Što dalje za Obradovića?

Devet naslova Eurolige u samo jednoj osobi (jedini klub koji ima više je Real s 10, ali je jedna od 10 i Obradovićeva) je zlatna patina izvrsnosti i sigurno je da će Obradović za svoj sljedeći projekt tražiti nešto slično kao u Feneru - odriješene ruke i veliki budžet.

Hoće li to biti neki novi ambiciozan klub koji trenutno ne spada u onaj ešalon najvećih, ostaje za vidjeti. Romantičnim dušama sigurno bi maštu zagolicao povratak u PAO koji je na prodaju i koji baš od Željkovog odlaska traži one najveće uspjehe. Novi vlasnik, dovoljno love, luda atenska publika i "povratak kralja" bi bili sjajni temelji za neku novu, veliku priču.

Zato je jasno da je Obradović, kad si to već može priuštiti, za razliku od ostalih, odlučio uzeti godinu pauze. Dovoljno vremena za biti u miru s obitelji, osluškivati tržište i nove košarkaške trendove, skautirati i čekati da se situacija nakon koronavirusa stabilizira, tržište oporavi i sve vrati u normalu. Onda će biti lakše odabrati pravi projekt i krenuti u njega s maksimalnom energijom, željom i elanom.

Imat će tada 61 godinu i taman još par sezona na visokoj razini za dati. Tko zna, možda do tad i Partizan uspije u svom naumu povratka u Euroligu i slaganja ambiciozne momčadi. Nije razina CSKA, Fenera i Reala, ali Žoc nikad nije propustio naglasiti da je Grobar do groba i možda bi se u smiraj karijere i vratio u klub kojem je 1992. donio najveći uspjeh, a sam krenuo u ono što će kasnije postati najveća trenerska karijera na Starom kontinentu.

A Fener?

Klubovi koji se rastave od Obradovića obično to shvate kao grešku tek nekoliko godina poslije, kad vide da je nakon navike na trofeje uslijedila suša. Partizan je nakon 1993. čekao pet godina, a onda još 12 na povratak na F4 Eurolige bez europskog trofeja, Joventut se nakon naslova s Obradovićem nikad nije vratio na F4.

Real, kao najveći europski klub je nakon te 1995., a onda i odlaska Obradovića 1997. čekao dugih 14 godina na povratak na F4, a velikih 18 godina na novi naslov 2015. godine. Benetton je na F4 otišao još 2002., a onda je propao i nestao s europskog radara, dok Panathinaikos još čeka povratak na završni turnir.

Silazni trend kod Fenerbahčea je krenuo pod Obradovićem, a kad uzmemo u obzir i snagu Efesa koji nema namjeru rezati budžet i posustati, možemo samo očekivati sedam sušnih godina za Fener nakon sedam (ok, možda pet) plodnih.

Ako će budžet stvarno biti manji i ako se očekuje odlazak još stožernih igrača, onda je jasan smjer u kojem bi Fener trebao krenuti. Jedna od većih stvari koje se mogu zamjeriti Obradoviću u njegovom mandatu je to što nije imao strpljenja ni pozornosti za razvoj domaćeg kadra koji bi bio jezgra kluba.

Pokušavalo se nešto na početku s Kenanom Sipahijem i Ömerom Yurtsevenom, uvijek se tu našlo pokoje mjesto za Turke poput Preldžića, Gülera, Oguza ili Semiha Erdena, Melih Mahmutoglou je postao stožerni igrač i kapetan kluba, ali takvih igrača treba još. Iz Fenerove škole nije od 2013. izašao nijedan igrač koji će do ove sezone postati nositeljem kluba.

Zato se više ne može u trku s Efesom i nastaviti s ludom kupnjom, pogotovo ako klub neće imati platežnu moć kao prije. Jasna opcija kojoj bi se moglo okrenuti je Realov model, a to je da se više ulaže u hvatanje talenata u tinejdžerskoj dobi po Europi, uz trenera poput Pabla Lasa koji će takvima davati priliku pa da i Fener dobije kakvog Dončića, Llulla ili barem Campazza koji je kao gotovo anonimac stigao u Madrid s 23 godine.

A može se i nastaviti po ovom ključu i čekati da se pogodi sa strancima i dogodi nekakva sezona poput Maccabijeve 2014. pa da se možda osvoji kakva Euroliga s ekipom složenom na ho-ruk. Europska košarka je takva, kronično joj nedostaje zvijezda i rosteri se drastično mijenjaju svake sezone i uvijek je nezahvalno prognozirati išta.

No jedno je sigurno, ovaj će rastanak sigurno promijeniti topografiju europske klupske košarke. Onaj sretni udvarač koji veže Obradovića će sigurno u sezonu 2021/22 krenuti kao jedan od klubova koji se spominju u kontekstu lova na najviše, a Fenerbahče će vjerojatno ove sezone po prvi put u nekoliko godina biti izvan tog razgovora.

A Žoc će čekati neku novu prijestolnicu, tron i titulu nakon što je već postao Kralj Atene i Atatürk.

FOTO: Srđan Ilić/PIXSELL

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!