Nogomet

Milan Baroš: Odlazak starog ratnika

Sportnet • utorak, 04.08.2020.
Milan Baroš: Odlazak starog ratnika
Foto: Yasuyuki Nagatsuka

Najbolji strijelac Eura 2004, Milan Baroš, oprostio se od igračke karijere. Donosimo klasičnu priču od zvijezda do trnja i nazad...

AUTOR: I.W.

Bila je kasna jesen, tamo dvanaesto ili čak petnaesto kolo. Bohemians je dočekivao Banik. Kiša je prestala padati nešto prije podneva, magla oko stadiona, zima, kenjavo i cmoljavo vrijeme, teren težak i blatnjav, zagušljiv miris mokre zemlje u nosnicama nas u prvom redu tribine. Tipična kulisa češke lige. Utakmica prava prvenstvena, isto tako tipično češka, beskonačna nabijačina dugačkim, visokim i uglavnom nepreciznim loptama na isturenog usamljenog napadača, lopta više u zraku nego na ionako neupotrebljivoj blatnoj i sporoj travi. Ovdje je prekid jedini način kako postići gol. Svaki korner se slavi kao da je penal, svaki slobodan udarac oko šestnaesterca diže publiku na noge, a i fauli na centru igrališta se izvode tako da stoperi odu u napad jer ih čeka duga 50-metarska svijeća, pa krene opći krkljanac u petercu, čupanje, guranje i laktarenje, kosti pucaju, igrači padaju u snopovima kao žito. Iskusni sudac u pravilu sudi faul u napadu, tako da je svo to naguravanje bilo uzalud. Sljedeći napad pred suprotnim golom sve isto: faul na centru, pozicioniranje pred golom, dugačka svijeća, krkljanac, faul u napadu. I opet ispočetka. Tko preživi ovaj nogomet, pričat će. Naravno, igra se do prvog gola jer se zna da u cijeloj ligi ima jedna ili dvije ekipe koje su sposobne preokrenuti rezultat, a svi znaju da to nisu ni Bohemka ni Banik.

U napadu Banika Milan Baroš. S tribina glasan muk nervoznog iščekivanja svaki put kad je lopta blizu njega. A on igra sidruna, svaki napad se hrva s barem dva obrambena igrača. Lopta zrakom leti prema njemu, on leđima okrenut golu, na njemu stoper igra flastera, pa odjednom laktom opali protivničkog stopera u rebra, ovaj zbog boli ustukne na trenutak, što Baroš iskoristi kako bi se pomakao naprijed za metar i dobio prostor, primi loptu na prsa, spusti na zemlju, prljava majstorija samo takva, ali prije nego što stigne nastaviti akciju, na njega se sruče dva protivnička igrača, na svaku nogu po jedan. Skrše ga na zemlju, sudac ništa ne svira, Baroš se prvo savija na zemlji u bolovima, ali za sekundu shvati da ništa nije suđeno, podigne se sa zemlje u trenu i onda psuje, galami, maše rukama, ali sudac se pravi da ga ne vidi. S tribina salva zajedljivih komentara. Pet minuta kasnije ista akcija, svijeća-lakat-iskorak naprijed-smiruje loptu-faul, ali ovaj put mu se sudac smiluje i svira faul na 30 metara od gola. Sto i šezdeseta svijeća pred gol tog dana, Baroš na pola sekunde sam na petercu i glavom zabija za 0:1. Domaća publika psuje sve u šesnaest, a još više kad shvati tko je dao gol. U toj utakmici je napravio valjda dvadeset faula u napadu, na njemu je svirano deset, a na kraju utakmice onako blatnjav, izmoren, iscrpljen rovovskom bitkom na teškom terenu plješće gostujućim navijačima, a vlažnim kasnojesenskim Vršovicama se iz njihovih grla ori Bari! Bari! Bari! Nakon devedeset minuta guranja u blatu i ostali igrači izgledaju prljavo i isrpljeno kao da su upravo izašli iz rudnika i skinuli još jedan Stahanovljev rekord u kubicima iskopanog ugljena. A usporedba s rudnicima nije nipošto slučajna.

Šleska je pokrajina na tromeđi Poljske, Češke i Njemačke, površinom otprilike dvije trećine Hrvatske i tamo živi nekih osam milijuna stanovnika. Kroz povijest je u pojedinim trenucima pripadala svakoj od tri spomenute zemlje, a s vremenom se tamo razvio posebno jak regionalni osjećaj koji lakoćom nadilazi granice uspostavljene 1945. godine. Radi se o visokoindustrijaliziranoj regiji, jednom od središta stare europske industrije ugljena, čelika i željeza, crni i ružni gradovi su povezani dugim nizovima rudnika, željezara i čeličana. Gradovi gdje je glavna atrakcija Muzej rudnika. Zbog prljave industrije je priroda tamo zatrovana već desetljećima i stanovnici kronično pate od bolesti dišnih puteva. Ode Ostravak na planinarenje, vrati se kući i priča prijateljima "nećete mi vjerovati, ali tamo u planinama imaju zrak koji se ne vidi".

Život rudara je težak i jednostavan. Priznaje se samo pošten i iskren rad, 800 metara pod zemljom imaš samo bušilicu i ugljen ispred sebe i nema mjesta za estetiku i foliranje, zna se što je zadatak. Takav težak, ali konkretan i pošten rad je cijenjen i iz njega izvire ponos jer rudar ne može biti bilo tko. I narječje im je takvo jednostavno i izravno jer dok ostali Česi pjevaju dok govore, ljudi iz Šleske koriste kratke odrješite vokale. Iz perspektive bogatog, žovijalnog i liberalnog Praga je Šleska čudan kraj s čudnim ljudima koji čudno pričaju, koji ne znaju uživati i bave se nekakvim slabo plaćenim poslovima. Istina, iznad rudarskog okna nema puno zabave. Pivo poslije posla, veselica za vikend i nogomet ili hokej. I tako do penzije ili dok pluća ne otkažu poslušnost.

Banik iz Ostrave (čita se banjik i doslovno znači rudar) je osnovan 1922. godine i za 15 godina se uspio probiti do prve lige. Od sredine pedesetih je neprekidno od prvoj ligi, a najveće uspjehe je ostvario prije četrdeset godina, s tri naslova prvaka Čehoslovačke 1976, 1980. i 1981. godine. Klub je za to vrijeme postao simbol i ponos ne samo grada Ostrave, već i cijelog češkog dijela Šleske. Rudarski klub s jednostavnim pravilima za svoje rudarske jednostavne navijače. Izađi na teren, daj sve od sebe, preori travnjak, napadaj ravno na gol i sve je u redu. Etika poštenog rada. Ne može se svaki put iskopati novi rekord u kubicima ugljena, ali svaki put se može probati.

Petnaestogodišnji Milan Baroš se 1996. konačno odlučio da će se posvetiti samo nogometu. Do tada trenirao uglavnom hokej i klizanje, dva sporta koja će ga naučiti kako primiti i davati udarce i kako ostati stabilan na nogama. Treneri u omladinskoj školi Banika su vrlo brzo shvatili kakav vanserijski talent imaju u rukama, tako da je sa šestnaest počeo nastupati za U20 momčad, a sa sedamnaest je debitirao za prvu momčad u prvoj ligi. Priča ide da starosjedioci u svlačionici nisu baš dobronamjerno gledali na probojnog samouvjerenog mladića, te su mu zato ostavili dres s brojem 27, potpuno bezvezan broj od kojeg čak i numerolozi teško mogu napraviti neku priču.

Međutim, ova priča ima nagli krešendo: kada se pogledaju rani radovi Milana Baroša, shvati se da je golove davao jednostavnim načinom - ili se u maniri lukave lisice uvijek našao na pravom mjestu u pravo vrijeme i jednostavnim potezom bez puno napora ugurao loptu u mrežu ili je čekao na rubu ofsajda da mu se pošalje brza i duboka lopta u prazan prostor, a onda bi se sjurio poput uragana ravno na gol i lagano poentirao. Bio je odličan i u igri glavom. Ono po čemu se izdvajao od svih je bilo to da je bilo kakav način postizanja golova u njegovoj izvedbi izgledao vrlo lako i jednostavno poput rutinskog tap-ina s dva metra. Nije tu bilo neke sofisticiranosti: lopta u prostor iza leđa obrane, ispaljuje se projektil Baroš, a on pogled dolje u loptu, glava među ramenima i trka punim sprintom pravocrtno najkraćim putem prema golu. Ako ima prepreke na putu, onda lagani dribling ili promjena smjera tek toliko da se branič i golman zbune, tako da slijedi lagano pospremanje u prazan gol. Ronaldo za rudare.

Isto je mislio i tadašnji menadžer Liverpoola Gerard Houllier, pa je za Novu 2002. godinu svojim navijačima doveo poklon iz Češke. Banik je na ime odštete dobio za svoje prilike ogroman novac, šest milijuna eura, što mu je omogućilo da sastavi ekipu koja će dvije godine kasnije osvojiti četvrti i za sad posljednji naslov češkog prvaka. Ovo neće biti posljednji put da je Milan izravno pomogao klubu što se financija tiče. U Liverpolu je to bilo solidno, ali ako po nečemu pamtimo Baroša, onda je to bio Euro 2004.

Češka je u to vrijeme već desetak godina imala vrlo jaku momčad. Srebro na Euru '96, sjajan nastup prvo u kvalifikacijama (10 utakmica, 10 pobjeda), pa zatím u skupini smrti na Euru 2000 gdje ih je izbacio Collina izmišljenim penalom i onda zapravo nevjerojatan kiks u kvalifikacijama za SP 2002, kada su na komičan način ispali od Belgije koju su sasvim potcijenili. U to vrijeme su tukli u gostima i Francuze i Talijane, pregazili Jugoslaviju 5:0, Bugarsku 6:0, Austriju 4:0, uništili Nizozemce 3:1 u Pragu.

Bila je to ekipa sastavljena od igrača koji su igrali u jakim klubovima Lige petice, a pojačana s mladim talentima koji su tek stupili na veliku scenu. Petr Čech na golu, u obrani lijevo Marek Jankulovski, desno ajaxovac Zdenek Grygera, Tomaš Ujfaluši i Rene Bolf kao stoperi, pa fantastična sredina s Pavelom Nedvedom, u to vrijeme jednim od najboljih igrača na svijetu, njegovim programiranim nasljednikom Tomašom Rosickyjem (češki mediji su mu onda tepali Mali Mozart), defenzivni univerzalac i stručnjak za prljave poslove Tomaš Galasek (još jedan iz Ajaxa), tehnički savršeni Karel Poborsky i Vladimir Šmicer na krilima i u napadu udžbenički tandem veliki & mali, Jan Koller i Milan Baroš.

Priču o sjajnim Česima u Portugalu znamo svi: očarali su sve svojim nogometom, pobjeda 3:2 protiv Nizozemske (uključujući Baroševu bombu s vrha šesnaesterca za 2:2) je jedna od najboljih nogometnih utakmica ikad jer je po totalnom nogometu i šansama s obje strane mogla lako završiti rezultatom 7:7. Bili su toliko samouvjereni da su u zadnjoj utakmici skupine protiv tradicionalnih rivala Nijemaca igrali s rezervama, ali su i njih dobili u egzibicijskoj maniri. U četvrtfinalu Danska nije imala nikakvih šansi i pregažena je s 3:0 i onda su došli prokleti Grci, bunker, produžeci, Traianos Dellas glavom u 105. minuti za 1:0 i ajte kući u legendu.

I tamo su i ostali. Polufinalisti zlatnog sjaja i moralni pobjednici. Nogometaši su morali odigrati gotovo savršen turnir da bi ušli u legendu jer su Česima inače njihovi hokejaši na prvom mjestu. Hokej je Česima sport u kojem se s pravom osjećaju kao velesila. Za razliku od nogometnih, hokejaška svjetska prvenstva se igraju svake godine, Češka naravno uvijek sudjeluje i uvijek je u borbi za medalje, navijačko ludilo na trgovima, zastavice na retrovizorima i navijački kupus su na dnevnom redu svake godine zbog hokejaša i zato su nogometaši uvijek pomalo u sjeni.

Nakon 2004. je nogometno ludilo zahvatilo i ovu zemlju, a jedan od glavnih isturenih pred svjetlima reflektora je bio najbolji strijelac Eura, Milan Baroš. Bilo je to i logično: Čech, Koller, Poborsky i Šmicer su mirni obiteljski ljudi, Nedved je toliki Talijan (čitaj: čovjek koji uvijek vodi računa o tome da uskladi boju remena na hlačama i boju cipela) da je Česima postao zapravo stranac, a Rosicky mi je uvijek – neka mi oprosti – bio pomalo tupav i da nije postao nogometaš, vjerojatno bi imao siromašan seksualni život kao nenogometni Peter Crouch. Medijima je tako preostao Baroš kao mlad, zgodan, atraktivan, uspješan, napadač, single, igra u Liverpoolu – primili su ga se kao pijavice, a on se nije nešto pretjerano opirao. Postao je ogromna zvijezda u zemlji, pratili su svaki njegov pokret i svaka posvuduša je poželjela biti viđena u kadru s njim.

Sljedeći vrhunac je bilo ono finale Lige prvaka u Istanbulu godinu dana kasnije, kada je Liverpool preokrenuo 0:3 protiv Milana, a Baroš i Šmicer su postali prvi Česi s naslovom osvajača tog najjačeg nogometnog natjecanja. Osjetivši se na vrhu svijeta, postavljalo se pitanje što dalje: Baroš je poželio nešto više, spominjala se Barcelona (ta će na kraju dovesti Eto'a), a Šmicer mu je savjetovao da ostane u Liverpoolu što dulje moguće jer se radi o najvećem klubu na svijetu. Međutim, sve češći sukobi s trenerom Rafom Benitezom za kojeg su igrači samo šahovske figure u kompliciranim taktičkim gambitima su presudili da Milan karijeru nastavi u Aston Villi.

U to vrijeme je Birmingham imao izravnu avionsku vezu s Pragom i to je Baroš obilato koristio za česte posjete domovini. A tamo opet partyji, slikanje, snimanje reklama, manekenke, mediji. U Birminghamu nije dugo izdržao i ruku spasa mu je pružio Houllier, pozvavši ga u Lyon. Francuska epizoda je bila kratka jer se nije istakao ničime osim što je u svojem Ferrariju na autocesti između Ženeve i Lyona vozio brzinom od 271 km/h, što je do danas ostao rekord na toj dionici. Houllier je ubrzo shvatio da u klubu već ima boljeg igrača – Karima Benzemu – i Baroš je poslan na posudbu u Portsmouth, gdje je sudjelovao u senzacionalnom osvajanju kupa 2008. godine. Istog ljeta je osvanuo u Istanbulu u žuto-crvenom dresu Galatasaraya.

Četiri godine nakon titule najboljeg strijelca Europe i tri nakon osvajanja Lige prvaka, Baroš je tako završio u odlagalištu za nekad velike igrače i jedinom klubu koji mu je mogao ponuditi novac koji je tražio. Prilično strmoglav pad karijere, zar ne? Prva sezona u Turskoj je bila odlična jer je postao najbolji strijelac lige. Onda su se počele gomilati nevolje: s jedne strane su počele ozljede, a sa svakom ozljedom je gubio dio ronaldovske eksplozivnosti koja ga je učinila tako rijetkim igračem.

S druge strane su bili problemi na domaćoj fronti: zlatna češka generacija je polako sišla sa scene i od nje su ostali pristojni momak Čech, vječito ozlijeđeni Rosicky, potepuh Baroš i nova generacija koja kvalitetom nije dosezala ni do koljena Poborskom, Nedvedu i Kolleru. Mediji koji su ga do tada uzdizali su se polako okretali protiv njega: postao je umišljena, dekadentna i razmažena zvijezda i simbol propadanja češkog nogometa. Od svakog njegovog koraka se mogao napraviti skandal. Baroš je odlučio to ignorirati, proglasio totalni silenzio stampa prema češkim medijima, ali bio je to rat na duge staze koji je izgubio. Počeli su mu fućkati tijekom utakmica reprezentacije, stručnjaci su se ismijavali njegovim golovima u Aziji, a Milan je na okupljanja reprezentacije dolazio mrk, šutljiv, na terenu frustiran jer je ostao bez kvalitetnih lopti na koje je navikao. U derbiju protiv Fenerbahčea mu je u prvoj minuti Emre Belozoglu slomio nogu, slijedile su druge ozljede, duge pauze bez nogometa, teško vraćanje u igračku formu, a Galatasaray se želio riješiti njegovog visokog ugovora i tako je Milan Baroš u veljači 2013. osvanuo u Baniku.

Sve te nedaće su ga psihički očvrsnule, a zbog ozljeda je potpuno promijenio način igre: više nije bio prodorni lepršavi pravocrtni brzanac, već je počeo igrati klasičnog sidruna, mantinelu oko koje se gradi završna faza akcije. Dobijao je dvoboje na iskustvo i sjajan osjećaj za pozicijsku igru, a na terenu je izgledao kao prekaljeni šutljivi ratnik sa stotinama ožiljaka, iskusan i nemilosrdan. Skratio je kosu i pustio bradu. Davao je i primao udarce. Bez obzira sliku u praškim medijima, u Ostravi je Baroš cijelo to vrijeme ostao istinska ikona, naš Bari, jedino mjesto u zemlji u kojoj Baroš nije bio proganjana zvijer.

Prilikom potpisivanja za Banik je rekao da će igrati besplatno zato jer je već sasvim dovoljno zaradio u karijeri, a sam je izdašno financirao omladinski pogon kluba. Banikom je tada upravljao nesposobni vlasnik i među nezadovoljnim navijačima je Baroš vrlo brzo postao točka okupljanja opozicije prema vlasniku. Baroš je pomalo nesmotreno dopustio da ga uvuku u dvorske borbe, pa je počeo kritizirati rad uprave i vrlo brzo se s njom razišao, situacija je postala neodrživa, tako da je nakon samo četiri mjeseca opet osvanuo u Turskoj, u Antalyasporu.

Tamo opet nove ozljede, neigranje, uprava Banika je dolazila za njim i molila ga za oprost, pa se još jednom vratio, da bi još jednom napustio klub zbog ponovnog neslaganja s vodstvom kluba i onda je odigrao još po jednu sezonu u Mladoj Boleslavi i Liberecu. Kada bi dolazio na Bohemiansov Doliček, vidio sam igrača premazanog svim mastima. Medijska haranga se konačno usmjerila na neke druge mete, ali sa svih tribina širom zemlje su mu fućkali (osim naravno u Ostravi, gdje je uvijek dočekivan kao božanstvo), iako je i u tim poznim igračkim godinama još uvijek bilo jasno o kakvoj se klasi radi. Meni ga je uvijek bilo nekako žao i trgnuo sam se od užasa svaki put kada bi mu nekakav netalentirani stoperski mesar poput Bohemiansovog Daniela Krcha uletio s obje noge, Baroš bi pao na teren u bolovima, a ja sam pomislio pa nije valjda da će karijera Milana Baroša završiti tako? Svaka sljedeća ozljeda je mogla biti posljednja.

Ipak smo izbjegli takav kraj. Nakon dugog niza godina lošeg gospodarenja klubom, a koje je vrhunac doživjelo ispadanjem u drugu ligu nakon pedeset godina, loši vlasnici su napustili Banik, došli su novi ljudi koji su naravno odmah nazvali Baroša. Cijela pokrajina, grad, klub, svi navijači Banika su željeli da se Milan vrati kući i osjetivši njihovu privrženost, on se nije dugo dvoumio. Kao svakom povratniku u prvu ligu, Baniku je prvi zadatak bio preživjeti prvu sezonu i Baroš kao kapetan je tu odigrao ključnu ulogu: davao bitne golove, bio mentor mlađim suigračima, most kluba prema navijačima, netko tko će svojim autoritetom naganjati suce po terenu, netko tko će protivničkom igraču zadati prljavi udarac kao prvi i pod cijenu crvenog kartona, a u javnosti je dobrovoljno odradio ulogu gromobrana. Ne napadajte trenera ili moje suigrače, napadajte mene, govorio bi Baroš. Tako da je u posljednjoj fazi karijere odigrao svoju zadnju ulogu: iskusnog senatora na terenu i izvan njega, igrača kojeg su suparnički navijači mrzili, ali kojeg su u sebi ipak duboko poštovali.

Borba za opstanak je bila surova i Baroš je često govorio da se neće nikome ispričavati zbog načina na koji igra ne samo on, već i cijela njegova ekipa (Česi za to imaju izraz „nogomet za svinje“) jer se bore za opstanak i tamo nema mjesta za estetiku i foliranje. Zna se što je zadatak. Bile su to riječi koje je od prve shvatio svaki stanovnik Ostrave i Šleske. A što misle drugi ih nije bilo briga. Od lige i karijere se oprostio prije mjesec dana pred polupraznim stadionom zbog korone, ali svi znaju da će Baroš jednog dana kada se stvari normaliziraju organizirati pravu oproštaljku koja će napuniti stadion. Onakvu kakvu stari ratnici i zaslužuju.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!